Želeći da stiša prosce koji su se otimali za njenu ruku, Zorkin otac odlučuje da svoju kćer uda za blagajnika jedne zemunske štedionice. Sa samo 17 godina, Zorka je postala supruga Milana Teodosijevića. Ispostaviće se i da joj je udaja donela mnoštvo životnih lomova, neplanirano joj zaustavivši pozorišnu karijeru.

Scenske i životne drame mlade primadone

Zorka Teodosijević u braku je dobila šestoro dece. Od njih je preživela samo kćerka Ljubica, koja će i sama poći majčinim stopama. Međutim, već dve godine po udaji Zorkin suprug se teško razboljeva. Nemajući kud, ostala je uz njega i negovala ga sve do njegove smrti. Za to vreme odigrala je svega dve predstave, vrativši se na scenu tek nakon šest godina.

Kao redovan član Narodnog pozorišta, Zorka se tih godina istakla kao izvrsni interpretator pevačkih uloga. Postala je jedan od prvih solista pozorišnog hora, a publiku i kritičare oduševljavali su njeni nastupi u vodviljima i komadima s pevanjem. Na sceni je bila i među tada najboljim operskim pevačima. Otuda je 1900. godine zaigrala jednu od najpoznatijih uloga, pojavivši se na sceni kao Koštana. S lakoćom je dočaravala najrazličitiju paletu likova: od vragolastih i pakosnih, do stidljivih, goropadnih i uobraženih. Nakon njenih zapaženih nastupa u operetama, ovaj žanr je s početka 20. veka u Srbiji doživeo veliku popularnost.

U isto vreme, slavna glumica će igrom slučaja – ili bolje rečeno, greške – poneti i novo prezime. Na plakatima koji su sve češće osvanjivali po Beogradu, Zorka je umesto Teodosijevićka potpisivana kao Todosićka. Kako se greška iznova ponavljala, prestonička diva prisvojila je prezime Todosić.

Dve decenije pod svetlima beogradskog teatra

Odmakavši u karijeri i po talentu i po renomeu, Zorka Todosić zablistala je u zahtevnim dramskim i tragičnim ulogama. Lik Koštane igrala je punih šest godina, ali će u narednim godinama, od svih tragičnih protagonistkinja, ona sama postati najveća.

Godine 1905., slavna glumica izgubila je jedinu kćerku Ljubicu obolelu od tuberkuloze. Svoj život je nakon toga u potpunosti posvetila pozorištu. U operetama je dočarala gotovo sve Molijerove likove i naročito bila zapažena u narodnim komadima Jovana Sterije Popovića. Godine 1908., njene jubilarne nastupe povodom 20 godina karijere ispratio je i princ Pavle Karađorđević. Iste godine, beogradsko Narodno pozorište ostalo je bez dve istaknute pozorišne dive – Vele Nigrinove i Sofije Coce Đorđević, a prvakinja ove ustanove postala je Zorka Todosić.

Ovu titulu je nosila više od dve decenije, našavši se među najznačajnijim pozorišnim umetnicama svog vremena. Ono po čemu se, između ostalog, izdvajala beše izuzetno pamćenje, te je i najzahtevnije uloge interpretirala bez greške. Otuda su kolege ostale začuđene primetivši da Zorka polako počinje da zaboravlja tekstove.

„Kažu, bila je glumica...“

Počev od 1913. godine, njeno neobično ponašanje na sceni skretalo je pažnju i ostalih glumaca. Od prvih naznaka duševne bolesti do njenog definitivnog pogoršanja proći će još nekoliko godina. Na scenu beogradskog Narodnog pozorišta poslednji put je stala pred početak Prvog svetskog rata, sve češće zaboravljajući da je život posvetila glumi.

Od miljenice pozorišne scene uskoro je počela da zazire i publika. Zorka Todosić penzionisana je 1919. godine, ali je i nakon toga svakodnevno dolazila pred teatar. Sada se, međutim, nije sećala da je u njemu provela životni vek. Slučajni prolaznici izbegavali su da joj se obrate, a mlađi nisu ni slutili da je „luda Zorka“ niko drugi do nekadašnja prvakinja ove kuće.

Kao što se ni sama nije sećala scene, tako je i scena zaboravila nju. Zorka Todosić preminula je decembra 1936. u Beogradu, u 72. godini. Najviše onih koji su je ispratili behu iz umetničkih krugova – među njima i Žanka Stokić, koja je pod Zorkinim mentorstvom nasledila njen repertoar. Zorkino pravo mesto, kako je primetila Žanka, bilo je među umetnicima Beča ili Pariza. Dok su se od velike dive opraštali njeni istinski poštovaoci, malo ko je znao da ispraćaju nekadašnju primadonu. Beogradske ulice ostale su neme, tek uz pokoji šapat: „Kažu, bila je glumica...“.