Prva zavesa pozorišta "Atelje 212" podignuta je 12. novembra 1956. godine u maloj sali stare zgrade izdavačke kuće "Borba", koja je primala samo 212 gledalaca. Prva predstava bila je koncertno izvođenje "Fausta", u režiji Mire Trailović. Novo beogradsko pozorište bilo je izraz samih umetnika, koji su želeli da osnuju scenu na kojoj bi se igrala nova avangardna drama. Bio je to početak Ateljea 212 koji će se ubuduće, sa svojim smelim pristupom, izdvajati od ostalih pozorišta širom regiona.

Sama scena, nekadašnja čitaonica, bila je prilično mala. U sali do koje se stizalo uskim prolazom, nalazila se skromna scena i mala galerija. Ovaj neadekvatni prostor bio je pravo mesto za rađanje beogradske avangardne, i u neku ruku i baš zbog ovog neuobičajnog ambijenta i organizacije, ali i smelog pristupa umetnosti uopšte, Atelje 212 su tada nazvali "pozorište utehe, nade i slobode", kao kontrapunkt tada još važećem udarničkom kulturnom miljeu.

Mnogi smatraju da je pravi početak za Atelje 212 bila je predstava "Čekajući Godoa", Semjuela Beketa. Ovo je bilo i prvo prikazivanje ovog značajnog dela u Istočnoj Evropi, gde je predstava bila zabranjivana. Veliki uspeh predstave "Čekajući Godoa", omogućio je dolazak na pozorišnu scenu i drugih avangardnih i alternativnih pisaca kao što su Sartr, Fokner, Kami, Pinter, Džojs, ali i domaćih Crnčevića, Aleksandra Popovića, velikog Duška Kovačevića i mnogih drugih. Avangarda je prosto ušetala u Atelje 212 i zauvek zauzela scenu.

Foto: Wikipedia - Stevan Kragujević (po odobrenju ćerke Tanje) - Mira Trailović (skroz desno) na Radio Beogradu krajem pedesetih

Mira Trailović – velika dama beogradskog pozorišta

Ali, vratimo se jedan korak unazad kako bi se prisetili Mire Trailović, čije je ime postalo sinonim za Atelje 212. Na čelu Ateljea prvobitno su se nalazili reditelji Radoš Novaković i Bojan Stupica. Neko vreme u pozadini, kao pomoćnik upravnika, Mira Trailović 1961. godine postaje upravnica. Upravo ona je postavila temelje Ateljea 212 kao pozorišta okrenutog novoj avangardnoj drami. Ta nova vrsta umetnosti i buntovnički duh imali su veliki uticaj ne samo na publiku u našoj zemlji, nego i u čitavoj Evropi u to vreme.

Mira Trailović započela je svoju karijeru daleko od "daski koje život znače". U po završetku režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, bila je  spikerka, a kasnije i rediteljka i urednica Radio Beograda. Tokom skoro 3 decenije koje je provela u Ateljeu, ostala je zapamćena kao upravnica koja je uvek išla korak napred, nije se bojala izazova i u pozorište dovodila najavangardnija i najpoznatija dela i predstave, iako se same reči avangarda grozila.

Savremenici se sećaju da je bila prava "lavica pozorišta", prodorna, šarmantna i uvek je bila otvorena za nove ideje u svetu pozorišta, želeći da svetske trendove teatra predstavi i na ovim prostorima na najbolji mogući način. U tome je uspela, o čemu svedoče mnoge nagrade i priznanja. Deo svog života provela je u Parizu, u Teatru nacija, gde je i odlikovana najvišim priznanjem Francuske. Njen uspeh se nije svodio samo na osnivanje i uspešan rad Ateljea, već i na osnivanje najpoznatijeg beogradskog pozorišnog festivala - BITEFA, koji je  1967. godine osnovala zajedno sa Jovanom Ćirilovim. U znak sećanja i poštovanja, jedna od dve scene Ateljea 212 nosi naziv "Scena Mira Trailović ".

Vizija osnivača Atelja 212

Sam koncept ovog pozorišta bio je potpuno drugačiji u odnosu na ostala beogradska pozorišta. Umesto institucije, osnivači su se nadali da će stvoriti mesto na kome će se promovisati nova i sveža pozorišna umestnost.  Naravno, pored avangarde, u pozorištu su prikazivane i klasične forme, ali u izmenjenom duhu i u saglasnosti sa vizijom osnivača. I pristup organizaciji bio je drugačiji, popto  Atelje 212 nije imao stalni glumački ansambl već su glumci dolazili iz drugih beogradskih pozorišta. Ova scena je bila mesto gde su predstave stvarali u svoje slobodno vreme. Ovo je naišlo na odličan prijem kod publike, koja je svaku premijeru iščekivala sa pitanjem koja će se glumačka veličina pojaviti i koju ulogu će zaigrati. 

Predstave Ateljea su bile i ostale predstave za koju se uvek traži karta više. U početku, većinom su to bila dela stranih pisaca koji su bili inspiracija reditelja pozorišta, kao što su delo Edvarda Olbija "Ko se boji Virdžinije Vulf" u režiji Mire Trailović, predstava "Ljubavnik" Harolda Pintera, dela Ženea, Žida, Bulgakova, "Kralj Ibi" Alfreda Žarija sa nezaboravnim Zoranom Radmilovićem u naslovnoj ulazi. 

Još jedan primer bila je burna 1968. godina, "leto ljubavi", kada je na Brodveju je premijerno prikazan kultni mjuzikl "Kosa". Samo godinu dana kasnije, prvi put u nekoj zemlji istočnog bloka, i to baš na sceni Ateljea 212. Ovaj mjuzikl je premijerno izveden kao četvrta postavka "Kose" u svetu. Autori "Kose", Džerom Ragni i Džejms Rad, bili su oduševljeni adaptacijom i izvođenjem ovog mjuzikla u Beogradu, pa su zajedno sa glumcima pevali čuveni hit "Daj nam Sunca".

Glumci i reditelji Ateljea nikad se nisu plašili prikazivanja društvenih pitanja, bez obzira na zabrane i cenzuru. Umesto straha i odustajanja od ideja, ovo ih je samo vodilo da naprave korak napred, stanu u odbranu slobode i umetnosti i izgovore sve ono što je branjeno.

Foto: Wikipedia / Goldfinger - Spomenik Zoranu Radmiloviću ispred Ateljea

Atelje 212 - glumci za glumce

Za više od 60 godina postojanja, na sceni pozorišta svoje uloge su ostvarali gotovo svi najveći srpski i jugoslovenski glumci, brojni pozorišni pisci iz zemlje i sveta imali su priliku da vide ostvarenje svojih dela, a njima su "komandovali" reditelji koji su prenosili novi duh savremenog pozorišta. 

Svoj dom su našla dela Dušana Kovačevića, Branislava Nušića, Miloša Crnjanskog, Borislava Pekića, čija je "Korešpodencija" svrsta na u red dela sa najvećim brojem izvođenja. Pozornicu Ateljea 212 i dalje vezujemo za vanvremensku igru Zorana Radmilovića, Bate Stojkovića, Đuze Stojiljkovića, Seke Sablić, Mije Aleksića, Ljube Tadića, Dragan Nikolića, Mire Peić, Predraga Ejdusa, Dare Džokić i mnogih drugih.

Gotovo da ne postoji osoba koja nije odgledao snimak predstave Dušana Kovačevića "Radovan III", koja je zauvek ostala zapamćena po improvizaciji i besprekornoj igri rečima uvežbane pozorišne trupe na čelu sa Zoranom Radmilovićem, u režiji Ljubomira Draškića. Samo ova predstava je odigrana 299 puta, dok je tristoto izvođenje odigrano posle smrti Radmilovića. 

Atelje 212 danas

Atelje 212 više se ne nalazi u oronuloj sali zgrade "Borbe". Svoje trajno mesto boravka dobio je 1964. godine, kada je završena zgrada u Ulici Lole Ribara, danas Svetogorskoj. Ono po čemu, svakako, prepoznajemo Atelje je i spomenik Zoranu Radmiloviću, odenut u kostim "Kralja Ibija" koji se nalazi na samom ulazu. Na dve scene, danas nastupa tridesetak glumaca koji u Ateljeu imaju stalni angažman, ali su vrata pozorišta i dalje otvorena za sve kolege iz drugih pozorišta. Ono je i danas pozorište kom je bitna suština. Ono i dalje, na avangardan i butovan način predstavlja svet u kom postoji, u kom postojimo i mi kao publika, pomažući nam da stvari sagledamo iz malo drugačijeg ugla.