Kroz turbulentnu istoriju 20. veka, Beograd je postao nezaobilazno tlo za procvat različitih avangardnih pokreta koji su zauvek obeležili kulturnu scenu ovoga grada. Oni nisu samo odražavali dinamične promene tog vremena, već su i sami bili deo te transformacije. Doneli su nešto potpuno novo, nešto što je razorilo sva dotadašnja poimanja umetnosti. Zavirite u svet avangardnih pokreta u Beogradu. Neki su ih voleli, neki mrzeli, ali niko nije ostao ravnodušan. Na koju ćete stranu Vi prevagnuti?

Začetak i razvoj avangardnih pokreta u Beogradu

Dadaizam predstavlja jedan od najradikalnijih umetničkih pokreta 20. veka. Potresi u društvu koji se dešavaju tokom Prvog svetskog rata, Oktobarskom revolucijom kao i padom velikih imperija poput nemačke, austrougarske i ruske, izazvali su tektonske poremećaje u kulturi i umetnosti uopšte. Dolazi do naglog širenja novih ideja i to, primarno u Evropi, a posledično, i u svim delovima tadašnje Jugoslavije, pa i Beogradu kao njenom glavnom gradu.

Početak dvadesetih godina prošlog veka predstavljao je uspon kulture naše zemlje, najpre iz osećanja pripadnosti evropskim prostoru i načinu stvaranja, a u kojima je avangarda počela da se razvija. Sa druge strane, avangardni pokreti kod nas mogu se posmatrati i iz jednog drugačijeg ugla – kao buntovnički otpor i borba protiv građanskih institucija koje su, ma koliko se trudile da održe jednu diskretnu, gotovo zgaslu tradiciju, ipak zadržale i negovale određenu notu koja je pratila i prihvatala pariske, bečke i minhenske krute estetske forme. Kao kontrast ovoj ustaljenoj estetici visokog društva, oko 1960. godine 20. veka,  javlja se jedan od najradikalnijih umetničkih pokreta – Dadaizam.

Dadaizam karakteriše nepopustljiva konvencionalnost, bunt protiv navedenih ustaljenih normi i izrazita kreativnost. Rađa se u Cirihu (u švajcarskoj koja je bila ratno neutralna zemlja) gde su Hugo Bal, Emi Henings, Marcel Janko, Tristan Cara i Hans Arp osnovali „Cabare Volter“ – prostor za izlaganje svega drugačijeg, provokativnog, egzotičnog. Sve je bilo usmereno protiv vladajućih prilika i ratnih dejstava i kako bi se ukazalo na besmislenost i pogubnost pravca u kojem se kreće društvo. Cabare Volter bio je mesto okupljanja radikalne umetničke avangarde, mešavina noćnog kluba i umetničkog centra gde su umetnici mogli da izlažu svoje radove koje bi pratila eksperimentalna muzika ili recitovanje poezije. Dadaizam se potom preneo i na Sjedinjene Američke Države i ubrzo se Evropom i celim svetom širi poput požara.

Šta su, zapravo, dadaizam, zenitizam i nadrealizam? 

Kako bismo mogli da se bolje upoznamo sa ovim pokretom u Srbiji, bilo bi dobro razmotriti njegovu sveobuhvatnu istoriju i koncept, kako bi se dobila jasnija i šira slika.

Dadaizam je umetnički pokret koji karakteriše revolt prema tradicionalnoj umetnosti i tradicionalnim vrednostima kulture i društva. Iako je okupio veliki broj umetnika, za ovaj pokret ne može se reći da je koherentne postavke. U njemu su sadržane mnoge kontradiktorne ideologije kao što su nihilizam, anarhizam, pa i komunizam. Zapravo, članove je daleko više privlačilo ono šta je dadaizam odbacivao, nego u šta su verovali. Svakako, moram napomenuti da su sve dadaističke manifestacije proizašle iz razočaranja u društvo, a koji je rat uvećao do pucanja. Bili su ujedinjeni u protestu protiv rata, ali nisu imali ujedinjeni stil.

Iako, na prvi pogled, ovaj pravac umetnosti deluje potpuno besmisleno, to je zato što, da bi se razumeo, za početak treba malo zaći iza samih radova i uploviti u kontekst. Kao što je već rečeno, dadaizam se javio kao pokret koji je prezreo tadašnje stanje u svetu, ratove, institucije i uvrežen stav šta umetnost jeste i šta bi trebalo da predstavlja. Zbog toga je ovaj pravac imao samo jedno pravilo:

Nikada se ne pridržavaj nekog poznatog pravila!

Umetnost dade treba da izazove emotivnu reakciju posmatrača, uglavnom šok ili bes, a sa ciljem provokacije tradicionalnih shvatanja slikarstva. Često su ovi radovi besmisleni ili duhoviti, ali ne sme se zaboraviti da su ih stvarali izuzetno ozbiljni i, često, veoma obrazovani ljudi.

Zenitizam se javio u istom vremenskom periodu kada i dadaizam i njegov razvoj vezan je za časopis Zenit.

„Na idejnom planu, zenitizam je bio u znaku oštre kritike evropskog civilizacijskog kompleksa, kojem je u duhu inovativnih tendencija ponudio panbalkansku kulturnu koncepciju izrađenu na principima neoprimitivizma.“

Nadrealizam još jedan je avangardni pokret koji se javlja u Beogradu sredinom dvadesetih godina prošlog veka. Obeležilo ga je trinaestoro beogradskih umetnika koji su bili okupljeni oko književnika Marka Ristića. To su bili pesnici i publicisti: Bane Vor (Stevan Živadinović), Aleksandar Vučo, Branko Milovanović, Milan Dedinac, Mladen Dimitrijević, Đorđe Jovanović. Đorđe Kostić, Dušan Matić, Oskar Davičo, Koča Popović, Petar Popović i slikar Radojica Živanović Noe. Njihov umetnički rad bio je usmeren na dadaizam, ali na njegovu promenu u smislu traženja novih mogućih pravaca i istraživanja mogućnosti. Uspostavljeni su živi i dinamični odnosi sa francuskim nadrealistima što je rezultiralo brojnim prepiskama, razmenama mišljenja, susretima i učestvovanje francuza u domaćim publikacijama.

Beogradski pokret nadrealista bavi se automatskom pesničkom formom (automatskim pisanjem bez razmišljanja i prethodnog osmišljavanja), interdisciplinarnošću, subverzivnim smislom i moći slike i reči. Kroz Frojdovo učenje o ljudskim nagonima razotkrivali su licemerje građanskog društva i institucija i nisu se libili da svoja otkrića prikažu kroz umetničke forme.

 

Literatura:

https://www.fpu.bg.ac.rs/fpu_upload/2023/02/VKruljac_Branko-Ve-Poljanski_FPU_2023.pdf

http://www.arte.rs/sr/1573-istorijske_avangarde_dadaizam_zenitizam_nadrealizam/