Velika dvorana Doma sindikata svečano je otvorena 13. juna 1957. godine uz zvuke orkestara Beogradske filharmonije koji izveo je Četvrtu simfoniju Čajkovskog. 

Time je označen i početak rada institucije koja je podigla na noge društveni život tadašnje prestonice.

Novo stecište kulturnog i javnog života prestonice 

Uz dupke popunjen program prvih nekoliko meseci, Uprava Doma sindikata ponudila je još bogatih sadržaja – pre svega, kulturnih. Koncerti tzv. ozbiljne, klasične muzike sada su svima bili dostupni. Beograđani su ih mogli slušati bez da izdvoje puno novca za ulaznice, i to za nastupe koje su održavali svetski poznati solisti i ansambli. Za one najmlađe, pak, svake nedelje pre podne organizovane su specijalne filmske predstave. Velika dvorana bila je popunjena do poslednjeg mesta, a pred Beograđane su dolazile i inostrane zabavne grupe. 

Pritom se, neposredno po izgradnji Doma, u najvećoj sali našao i veoma vredan kuriozitet. Mnogi ga danas, doduše, ne mogu ni videti ni čuti – retke i vredne orgulje bile su smeštene iza bine, a težina im je, prema procenama, prelazila nekoliko tona. Tih godina su to bile i najveće orgulje u ondašnjoj Jugoslaviji. Izradila ih je kompanija "Walcker" iz nemačkog grada Ludvigsburga, koja je i na svetskom nivou bila najpoznatija po proizvodnji ovog instrumenta. Od samog početka orgulje su predstavljale originalno umetničko-zanatsko delo. U funkciji su bile do 1998. godine, kada je načinjeno i nekoliko pokušaja njihove restauracije. Tome su se, međutim, isprečile cifre od čak nekoliko stotina hiljada eura –  otuda su svih ovih godina orgulje nastavile da "skupljaju prašinu", pa je pitanje i da li će ih Beograđani ikada čuti.

Od Njujorške filharmonije do šahista svetskog glasa: koga je sve ugostila "beogradska Olimpija"?

Sve do 1964. godine, zdanje na Trgu Nikole Pašića bilo je sedište Saveza Sindikata. Sto se njegove Velike sale tiče, ona je i narednih decenija ostala među najreprezentativnijim u prestonici. Najveću posećenost beležila je tokom ’70-tih i ’80-tih godina prošlog veka, ponevši zbog toga i nadimak "beogradska Olimpija".

Beograđani su ovde imali prilike da vide i čuju neka od najpoznatijih imena popularne kulture. Tih godina su pred njih izašli izvođači poput Majlsa Dejvisa, Šarla Aznavura, Djuka Elingtona, Ele Ficdžerald, B. B. King i Luja Armstronga. Nastupe su imale i Berlinska i Njujorška filharmonija, kao i pijanista svetskog glasa Artur Rubinštajn.

Od 1971. godine, u Dvorani je prvi put održan i čuveni godišnji FEST posvećen sedmoj umetnosti. Uz sve veći broj muzičkih festivala, Velika dvorana je na svetskom šampionatu 1977. i 1978. godine ugostila i dvojicu najboljih šahista – Borisa Spaskog i Viktora Korčnoja. Nakon toga je usledela prva velika rekonstrukcija: beogradska Olimpija postala je bogatija za nekoliko multipleks bioskopskih sala.

U međuvremenu, od zdanja nastalog na temeljima nekadašnje radničke klase, Dom sindikata ostao je tokom godina jedno od nezaobilaznih stecišta kulturnog i umetničkog života. Aprila 2013. godine, zdanje je proglašeno i spomenikom kulture. Poslednja rekonstrukcija započeta je 5 godina kasnije: uz moderno ruho Velika dvorana dobila je i novo ime, i aprila 2018. godine svečano je otvorena kao Kombank arena.

Prvi deo priče: Beogradski Dom sindikata – kako je Velika dvorana otvorila vrata radničkoj klasi