Donedavno zaklonjen nabujalim drvoredom Savskog trga, nekadašnji Grand hotel "Petrograd" bio je dugo samo još jedna od nekada lepih zgrada koje je zub vremena nagrizao i pretvorio u sivu kulisu velegrada. Tokom skoro 110 godina svog postojanja poželeo je dobrodošlicu stotinama hiljada ljudi koje su uzbuđenim korakom stupali sa perona Glavne železničke stanice u uzavrelo srce prestonice.

I ne samo to, bio je i mesto na kome su neko vreme boravili i oni koji su dobro upoznali onu drugu stranu zakona.

Kako je sve počelo

Prapočetak ovog zdanja vezuje sa za poslednju deceniju 19. veka kada je na mestu starog turskog hana otvoren hotel. Bila su to uzbudljiva vremena u kojima je Beograd krupnim koracima napuštao teški zadah Orijenta i udvarao se Evropi. Raskid sa turskim vremenima ogledao se i u imenima hotela i restorana, koja su sve više odisali nacionalnim i mondenskim duhom – Balkan, Mažestik, Astorija, Rojal, Nacional, Splendid, Srpski kralj… i, naravno, "Petrograd".

O prvobitnoj zgradi, izgrađenoj 1895. godine ne postoji previše zapisa, sem da je bila skromnog kapaciteta i izgleda. Stilski iskorak učinjen je u osvit balkanskih radova, kada trg ispred železničke stanice konačno dobija današnje obrise. Ova regulacija uslovila je i izgradnju nove hotelske zgrade, za čiji projekat je bio zadužen arhitekta Petar Popović. Velelepna zgrada na tri sprata posebno je bila upečatljiva zbog dve kupole koje su se nalazile sa leve i desne strane mansarde. Utisak je dopunjavala i bogato ukrašena fasada u stilu akademizma, kome je Popović bio naklonjen.

Luksuz se nastavljao i u unutrašnjosti, koja je brojala 100 prijatno opremljenih soba. Ovaj broj će se uvećati na 120 posle renoviranja 1922. godine. U oglasu povodom ponovnog otvaranja 5. juna iste godine, stoji da su sobe elegantno meblirane, poseduju toplu i hladnu vodu, parno grejanje i električnu struju. Direkcija hotela ponosno ističe i restoran i kafe u kome se služila francuska i srpska kujna.

Pored toga, u prizemlju hotela nalazili su se i dućani za izdavanje, u kojima je putnik namernik mogao da nađe sve što mu treba. Zbog svih ovih pogodnosti, hotel je od same izgradnje bio svrstan u prvu klasu, kao hotel najviše kategorije.

Škakljive priče iz Hotela "Petrograd"

Mada je luksuzni hotel pre svega bio namenjen za odsedanje bolje platežno sposobnih gostiju, to nikako nije umanjivalo broj zanimljivih priča koje su ispričane među njegovim zidovima.

Tako u jednom napisu iz novina "Pokret" iz 1924. godine stoji da se "Hotel "Petrograd"  koji nosi ime tako revolucionarnog grada, pretvorio u zborište onih koji imaju prilično ali bi hteli više". Opaska se, verovali ili ne, odnosila na skupštinu industrijalaca za preradu mesa koji su u jednoj od sala naširoko raspravljali o cenama slanine i svinjetine. Treba napomenuti da je "Pokret" bio glasilo leve političke struje, tako da ne treba ni da čudi ovaj sarkastični osvrt.

Pored mesara, gosti hotela su često bili visoki gosti koji su dolazili u posetu Beogradu, Srbiji i Jugoslaviji sa svih meridijana. Tako se u novinama često nalazilo da je poslanik ove ili one države odseo u "Petrogradu" ili da je grupa dragih gostiju konačište našla u ovom hotelu.

Ipak, bilo je i poprište nekih golicljivih tema. U Beogradskoj hronici dnevnih novina "Vreme" iz 1925. godine nalazimo priču o šestogodišnjem dečaku koga je na železničkoj stanici primetio jedan stranac. Uvidevši da je dete samo i da ljudi oko njega prolaze sasvim nezainteresovano, uzeo je detence za ruku i odveo ga u hotel u kome je rezervisao smeštaj. Pošto nije znao srpski, dete je predao upravniku, kome je, pak, dečarac plačući: "Milan, Milan", predao pismo. Ispostaviće se da je detetovo ime Radosav i da je vanbračno dete rođeno 1918. godine, te da moli onoga ko otvori pismo da ga primi kod sebe jer nema ni oca ni majke koji bi vodili računa o njemu. Misteriozni Milan bio je dućandžija iz Male Krsne kod koga je boravio, a koji ga je tog jutra doveo u Beograd i ostavio na ulazu da čeka neku dobru dušu koja će ga spasiti dalje bede. Pošto su umirili mališana, predali su ga policijskog upravi železničke stanice i domu za nezbrinutu decu. Dalja sudbina ovog malog putnika ostala je nepoznata, mada je ostala pretpostavka da je onaj Milan zapravo otac koji je na ovaj način pokušao da se kurtališe nesrećnog potomka.

"Sumnjivi" stanovnici hotela

Ali, detence nije bilo jedini nesrećni stanovnik ovog hotela. Naime, u još jednom sarkastičnom osvrtu o životu prestonice naslovljenom sa "Mesto Palate pravde, novo seljakanje" iz 1940. godine, navodi se da zgradu na Vilsonovom trgu (tako se pre rata zvao Savski trg) sa hotelom deli i Okružni sud. Pošto je broj soba bio smanjen, a hotel degradiran u drugu kategoriju, višak prostora iskorišćen je za smeštaj suda, tužilaštva i sudski pritvor.

Ovo stanje je relativno kratko trajalo. Hotel je značajno oštećen u bombardovanju 6. aprila, kada su stradale obe kupole. Tokom rata krov je donekle zakrpljen, da bi dosta svedeniji izgled zgrada dobila posle oslobođenja. Umesto kupola, zgrada dobija ravan krov, ukrasi su skinuti i brzo je utonula u sivilo okolnih zgrada.

Zanimljivo je da u poratnom periodu više nije služila kao hotel. Zapravo, tek početkom 21. veka postaje prvo hostel, a posle temeljne restauracije i hotel sa četiri zvezdice. Nažalost, iako je projektom bilo predviđeno vraćanje kupola, to nije urađeno, već je samo fasada vraćena u prvobitno stanje.