Beograd je prepun tajni, legedi, kaldrmskih priča. A kako bi drugačije i bilo, ako znamo da je istorija prestonice duga nekoliko milenijuma. Dovoljno i vremena i materijala da priče i legende počnu da žive i zažive na kaldrmi glavnog grada. Jedna od njih je i priča, tajna kojoj mnogi dodaju i pridev "drevna", a kažu i da je vekovima skrivana na Dorćolu. Tu tajnu čine barutni magacin, zaštitni bedem i jedan sarkofag iz trećeg veka.

Sveti kamen međ Srbima

A legenda počinje austrijskom rekonstrukcijom Beogradske tvrđave i izgadnjom Velikog barutnog magacina od 1718. do 1720. godine. U steni Dunavske padine grade dve namenske prostorije, za to vreme vrlo modernog skladišta. Ova lokacija namenski je određena kako bi se zalihe baruta zaštitile od požara i neprijateljskog granatiranja, što je u prethodim vekovima bio veliki problem jer je zbog ovih požara i eksplozija Beogradska tvrđava više puta stradala.  Barut je u suvoj steni bio zaštićeno od vlage, u prostorijama sa ventilacijom ukupne veličine od oko 800 metara kvadratnih. Prostrani hodnik vodi u sale čija je tavanica ojačana potpornim stubovima, njih devet po prostoriji. Poseban sloj odbrane, magacin dobija sredinom XVIII veka kada je radi dodatne zaštite od eventualne artiljerijske vatre, oko magacina izgrađen snažan zaštitni bedem, koji je i danas vidljiv u Donjem gradu tvrđave. To vreme od 1717. do 1739. godine nazvaju barokne godine Beograda, kada on poprima prva gradska, moderna varoška obeležja. 

Od turske varoši, Beograd je zakoračio u 22 godine baroknog vremena. Iako je u pitanju kratak istorijski period, prestoni grad je u doba baroka iz dana u dan, od orijentalne varoši rastao u jedan pravi evropski, utvrđeni grad. Napuštanjem Turaka, Beograd "širom otvara svoje dveri" za sve Evropejce koji sa sobom doneše i kulturu, običaje, način življenja ali i arhitektonsko uređenje i sređivanje grada. To je početak osmanaestog veka koji je doneo Beogradu stambene blokove sa pravilnim ulicama, sređenim i uređenim zgradama. Grade se bolnice, obrazovne institucije, kasarne, industrijski objekti, apoteke, pivare… Grad dobija i nemački i srpski deo sa kapijama kroz koje su se uliva četiri glavna gradska puta. Ovaj kratak period urbanističkog i svakog drugog procvata Beograda, kratko je trajao, i gotovo je zbrisan ponovnim dolaskom Turaka.

Foto: Pavle Kaplanec

Od barutane do muzeja

I pored svih predostožnosti, u drugoj polovini XIX veka, Veliki barturni magacin je pretrpio oštećenja u velikom požaru. Usledila je rekonstrukcija i uređenje, da bi krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog veka barutana sređenja za bezbedan obilazak i boravak.

Umesto skladišta baruta, koji kao ni tvrđava, nije imao svoju vojnu vrednost, smeštena je postavka rimskih predmeta pronađenih na protostoru naše sadašnje i bivše države. U prvoj sali Velikog barutnog magacina, na 400 kvadratnih metara izloženi su kameni spomenici, stele, žrtvenici, sarkofazi, otkriveni na području Beograda, na lokalitetu Kostolca tj. rimskom Viminacijumu, u Sirmijumu, na Kosmaju i sa drugih arheoloških nalazišta sa područja Srbije, a izloženi su predmeti pronađeni iz Albanije i Severne Makedonije. Spomenici iz Beograda i okoline, pripadaju periodu od I do IV veka nove ere, a predstavljaju podsećanje na niz rimskih nekropola koje su bile raspoređene širom nekadašnjeg Beograda nekadašnjeg Via Militarisa, puta koji je antički Singidunom povezivao sa Malom Azijom. 

Kroz natpise na otkrivenim grobovima i sarkofazima, dešifrujemo priče o tome kako je ondašnje stanovništvo pričalo, koji su od brojnih kultova obitavali u prvim godinama prvog milenijuma, koja je bila društvena hijerarhija, ali i o strateškom značaju grada na dve reke kroz raspored i kretanje vojnih jedinica. Sve ovo je kameni svedok o jednom užurbanom i aktivnom gradu zanimljive kulutre, u kome su se preplitali razni uticaji i svoj koren pružale i neke nove religije.

Foto: Wikipedia / Intermedichbo - Milorad Dimic M.D.

Beogradski sveti kamen - Jonin sarkofag

Koliko je bio bogat i  sadržajan društveni i kulturni život ondašnjeg Beograda,  potvrđuje i pronađeni Jonin sarkofag, koji potiče s kraja III i početka IV veka. Pronađen je sasvim slučajno 1885. godine na uglu Kapetan Mišine i Gospodar Jovanove ulice. U pitanju je sarkofag napravljen od belog krečnjaka, sa poklopcem na dve vode. Ono što ga čini neobičnim su hrišćanski simboli kojima je ukrašen i mitska priča koja je uklesana u kamenu. I jedno i drugo potvrđuje prisustvo hrišćana u Beogradu, nove religije koja je nepun vek pre toga priznata. 

Na kamenom sarkofagu uklesana je scena iz života starozavetnog proroka Jone, po kome je ovaj značajni arheloški nalaz i dobio ime. Spretnim majstorskim pokretom, prikazano je stradanje Jone zbog svog protivljenja božjoj volji. Naime, starozavetna priča kaže da, u nameri da upozori stanovnike asirske prestonice Ninive zbog svog bezbožnog života i bezvlašća, Bog šalje vernog Jonu u Niniv kako bih i pozvao na obnavljanje vere. Jona odbija ovaj poziv, i kreće brodom put Tarsisa. Gnevni bog šalje oluju na brod na kome se nalazio Jona, koji skače sa broda kako bi ga spasio, jer je bio siguran da je on razlog božjeg gneva. Ali, to nije kraj njegovih stradanja. Potom ga guta velika riba ili kit, u čijoj utrobi provodi tri dana i tri noći moleći se za oprost. Upravo su ove morske scene prikazane su na desnoj strani sarkofaga. Veza sa hrišćanstvom nalazi se u delu Jevanđelja po Mateju, gde u jednoj propovedi Hrist poručuje svojim učenicima: "Jer kao što je Jona bio u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječiji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći." 

Drugi jak simbol hrišćanstva smešten je na desnoj strani sarkofaga, gde je Hrist Spasitelj prikazan kao figura Dobrog pastira koji stoji na uzvišenju, a u rukama drži jagnje, Angus Dei. Između ove dve grupe figura nalazi se drvo sa  poleću dve ptice, od kojih jedna ka brodu. Ispod drveta je riba koja nevernog Jonu izbacuje na kopno, a tu je i prikaz Genija, dobrog ljudskog duha u vidu nagog čoveka koji jaše delfina. 

I upravo zbog prikaza ove alegorijske priče o životu, stradanju, smrti i vaskrsenju, koja šalje jaku poruku o prolaznosti zemaljskog života i večnosti nebeskog, često ovaj značajni arheološki dokaz nazivaju i "beogradski sveti kamen".