Nezamenljiva Ada Ciganlija, nezaobilazno mesto i Beograđana i većine njihovih gostiju. U vrelim letnjim danima metropole na obalama se zna okupiti i 300 000 ljudi. Da, Ada kao simbol Beograda, mesto porodičnog i svakog drugog okupljanja. Prostor kojim se retko koja svetska prestonica može pohvaliti. Ali nije oduvek bilo tako. U jednom delu istorije ovog lokaliteta zvali su je beogradski „Sing Sing“. U Kraljevini je bio  zatvor Suda za zaštitu države, posle Drugog svetskog rata Odeljenja za zaštitu naroda, OZNA-e.

Pre jednog veka današnja slika popularne destinacije Ade Ciganlije bila je potpuno drugačija. Beše to divlje u šikaru zaraslo rečno nenaseljeno ostrvo. Posećivali su ga retki alasi, a kažu da su se na njemu znali kriti i oni koji su bili u sukobu sa zakonom, jer su se na Adi osećali koliko toliko sigurno. Ada je u to vreme bila daleko, na obodu prestonice. U ne tako davnoj prošlosti Beograda i Srbije, Ada Ciganlija ostaće upamćena i kao grobnica srpskih vojnika koji su pružali herojski otpor do poslednjeg borca okupatoru u borbama za Beograd 1915. godine u Velikom ratu. Prozvli su je i „Ostrvo smrti“. Svako njegovo parče zemlje bilo je svedok nepokolebljivosti, hrabrosti i umeća srpskih branilaca. Koju godinu kasnije Ada je bila svedok i nekih drugih dešavanja.

Jezivi kazamat na ostrvu

Odmah po završetku Velikog rata, 1920. godine, Ada postaje zatvor. I to ne običan. Kazamat do 1930. godine nije imao zidine. Zatvor je činilo nekoliko sumornih zgrada i okućnice gde su zatvorenici radili. Smešten na samom početku ostrva sa čukaričke strane, zauzimao je prostor gde se danas nalazi ugostiteljski objekat „Jezero“ i glavno zdanje Uprave Ade Ciganlije. Nadomak obale, pa tako vidljivi sa nje, naoko „slobodni“ oko zgrada kretali su se robijaši. U nezgrapnim, grubo skrojenim odelima sa velikim slovom „R“ na leđima, nosili su kante mleka, prerađivali hmelj u hranu za stoku, tucali kamen. Oni malo manje „slobodni“ bili su u lancima. A nedaleko iza njih, svima vidljiva njihala su se vešala koja su  izazivala jezu i svedočila da se na Adi izvršavaju i najteže, smrtne kazne. Mnogi su ga poredili sa zloglasnom Glavnjačom. U početku kao zatvor Okružnog suda u Beogradu, bio je rezervisan za one „teže zatvorenike”, da bi vremenom ti teži zatvorenici bili pretežno politički protivnici vlasti, prventsveno komunisti i pripadnici drugih ilegalnih organizacija. To je posebno slučaj bio posle uvođenja šestojanuarske diktataure 1929. godine i zabrane Komunističke partije Jugoslavije. Osnivanjem Suda za zaštitu države kazamat na beogradskom ostrvu postaje istražni zatvor za taj sud i ima „pune ruke posla“. I tako sve do 1940. godine.

Nova vlast, stara namena

Zatvor na ostrvu po oslobođenju prelazi u nadležnost Odeljenja za zaštitu naroda OZNA-e. Zgrade kazamata i dalje su pune političkih zatvorenika, ovoga puta protivnika komunističke vlasti. Već godinama postoji verovanje da je jula meseca 1946. godine baš u dvorištu zatvora na Adi Ciganliji streljan Dragoljub Draža Mihajlović, komadant Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta. Zatvor na Adi Ciganliji je zatvoren 1954. godine. Dve godine kasnije zgrade kazamata su srušene, a 1957. počinju radovi na uređenju izletišta. Radovi su trajali 10 godina kada je izgradnjom dva nasipa formirano Savsko jezero. Tako je Ada Ciganlija postalo poluostrvo i dobila današnji izgled. Ada je i između dva rata izazivala pozornost beograđana, pa su prostore nasuprot poznate Gospodarske kafane zauzeli veslački klubovi, sadržaji za rekreaciju i sport, a i plaže, i to podeljene na muški i ženski deo. Tako su ostale zabeležene na crnobelim fotografijama pune tribine gledalaca na sportskim takmičenjima tridesetih godina prošlog veka. Tribine su bile izgrađene u Čukaričkom rukavcu sa „beogradske“ strane kod samog špica ostrva. I dok je gospoda pomno pratila sportska zbivanja, samo nekoliko stotina metara dalje, u gotovo neljudskim uslovima, robijaši su bili u nekom svom, nimalo lepom, svetu.