Sa svoje 137 godine staža, on je među najstarijim žiteljima Beograda. Uz toliki životni vek, naš vremešni sugrađanin imao je prilike nagledati se svega što se u prestonici zbilo od kraja pretprošlog veka do danas. Njegovog imena, međutim, nema u standardnom popisu stanovnika, ali bacite li pogled ka Savi, videćete ga u društvu svojih mlađih suseda. Usidren između Gazele i Novog železničkog mosta, svoje penzionerske dane provodi Stari železnički most.

Na nesreću svojih sugrađana – ali i na nesreću sopstvenu – prečesto je ovaj most svedočio tragičnim zbivanjima. I sam je, sticajem okolnosti, bio učesnik dva rata, a pretrpevši razaranja našao se odgovornim i za stradanje ne samo neprijateljskih vojnika, već i ovdašnjih, koji su živote davali zarad odbrane svoje zemlje.

Ipak, s početka svog dugog života, stari je železnički most imao potpuno drugačiju misiju. Spojiti Beograd sa tada najvećim carstvom Starog kontinenta zadatak je koji mu je poveren još pre no što je prekoračio reku. Od Berlinskog kongresa i ispraćaja prvog srpskog voza ka Beču, pa preko dramatičnih akcija rušenja i spašavanja, ovaj veteran postao je (ne)suđenim svedokom istorije.

Foto: Forum PZ - Glavna železnička stanica u izgradnji 1886. godine

Dan kada su srpski vozovi pošli put Evrope

1878. godina za Kraljevinu Srbiju bila je među naročito značajnim. Leta iste godine, u Berlinu su zaseli izaslanici najjačih svetskih sila – Nemačke, Austrougarske, Italije, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Turske – kako bi rešili, nakon okončanja rusko-turskog rata, pitanje nezavisnosti Balkanskih država. Srbiji je nakon viševekovne vladavine Osmanlija najzad garantovana nezavisnost, čime zvanično započinje i njen put ka Evropi.

Da bi do te Evrope i stigla, Srbija je morala početi kročiti staze – između ostalih, i one železničke. Vozovima koji bi zakloparali preko granice nedostajale su pruge, te su 1880. godine Austrougarska i Srbija potpisale Železničku konvenciju: sporazum kojim bi Srbija otpočela gradnju pruge ka Evropskom severu i jugu.

Već u januaru 1882. godine, iz Save su počeli izranjati debeli kameni stubovi. Na njih je u roku od dve i po godine stala i rešetkasta konstrukcija, spremna da preko šina prevali prve železničke kompozicije. Ukupno devet lokomotiva i 24 kola šljunka imalo je tog avgusta 1884. svoj premijerni defile, a izdržavši test opterećenja, most je sada mogao ispratiti i svog prvog "pravog" putnika. 20. avgusta po starom kalendaru, a nakon izvršenog državnog tehničkog pregleda, u Beč se dvorskim vozom zaputio kralj Milan Obrenović. 

Do tridesete svoje godine, naš čelični sugrađanin otvarao je Kraljevini Srbiji puteve ka Starom kontinentu. Ovo su, na prelazu vekova, bile relativno mirne godine, te je malo ko mogao predvideti da će uskoro sve poći po zlu. Jer, osim što je silom prilika postao vinovnik ljudskog stradanja, stari železnički most i sam je uzimao ulogu stradalnika. Nemilu sudbinu, pak, delio je sa svojim sugrađanima, i sve to dok su svetom besneli Prvi i Drugi svetski rat.

Grafika: Biblioteca comunale dell'Archiginnasio Bologna / "La Domenica del Corriere", A. Beltrame - Rušenje Starog železničkog mosta prikazano u italijanskom nedeljniku "La Domenica del Corriere", 9-16. avgusta 1914.

Veliki rat i počeci stradanja

Jul godine 1914. Prvi svetski rat tek se zahuktavao, a neprijatelj je već nadirao preko prestoničkog praga. Pritom, austrougarska vojska okomila se upravo na železnički most, planirajući da preko pruge zauzme Beograd.

Jedina opcija bila je doslovno preseći neprijatelju put. Detonacija koja je u noći 29. jula odjeknula Beogradom uspela je bar na kratko zakočiti Austrougare. Za četiri godine rata, međutim, ovo je tek prva žrtva koju je čelični Beograđanin podneo, jer baš kada bi proslavio 30-ti rođendan, komandant Jovan Stojković Babunski izdaje nalog da se železnički most minira.

Njegova rešetkasta konstrukcija iste noći završava u Savi. Sa sobom je tada odnela i ljudskih žrtava, budući da se u trenutku rušenja most srušio na mađarski brod "Alkotmanj". 

Spram austrougarskih vojnika čiji se životi nisu mogli nadoknaditi, železnički most imao je nešto više sreće. Njegovi stubovi i temelji ostali su neoštećeni, pa je do kraja iste godine ponovo stao na noge. Već nekoliko meseci kasnije, međutim, nanovo trpi oštećenje, ovoga puta zaslugom austrougarskih okupatora.

Uz nameru da ga ponovo osposobe, Austrougari železničkom mostu dodaju i poseban kolosek ka Topčideru. Razlog za to bio je prevashodno praktične prirode: naime, vozovi koji su iz pravca Zemuna saobraćali ka jugu morali su najpre ući u glavnu železničku stanicu. Uz pridodatu "ekstenziju" pak, i put do krajnjeg odredišta im je skraćen.

Foto: Wikipedia - Srušeni Stari železnički most

Naredne ratne godine prolaze bez većih trzavica – makar što se našeg čeličnog veterana tiče. Ipak, u momentu povlačenja iz prestonice, 1. novembra 1918., Austougari uspevaju da ga i po drugi put sruše. Njegovi kameni stubovi, srećom, i ovog puta ostaju neoštećeni, te su po završetku Velikog rata – tačnije, do jeseni iduće godine – vozovi nanovo zakloparali povrh Save.

A onda za ovog Beograđana ponovo stižu lepi dani. Uz oporavak od rata i železnički saobraćaj postaje gušći, te most ponovo uzima ulogu glavne železničke saobraćajnice. Koliko će zbog toga dobiti na značaju pokazaće dolazak Drugog svetskog rata, kad ga nemački vojnici ponovo ciljaju kao prečicu do Beograda.

U takvim okolnostima, svaki od prestoničkih mostova predstavljao je potencijalnu pretnju. I tek što se s proleća 1941. počeo oporavljati od šestoaprilskog bombardovanja, Beogradom su nakon nekoliko dana ponovo odjeknule detonacije. 

Ovog puta, pokušavajući da spreči ulazak nacista u grad, srpska vojska odlučuje da žrtvuje sve beogradske mostove. Tako je i Železnički most u noći između 10. i 11. aprila ponovo skončao u Savi. Da stvar bude gora, ova je odluka nehotice pokazala i kako se, na tragičan način, istorija doslovno može ponoviti.

U nastavku sledeće pratite sudbinu Starog železničkog mosta do današnjih dana:

Čelični dekica od 130 leta – život i priključenije starog železničkog mosta (2)