Uzidana gotovo u same bedeme Beogradske tvrđave, na putu koji je nekada spajao Gornji i Donji grad, nalazi se mesto koje odiše neobičnim mirom. Malena, gotovo isposnička kapela posvećena svetoj Petki i njeni izvori, svedoci su mnogih izlečenja, kako onih duhovnih, tako i, navodno, onih telesnih.

Beogradske zaštitnice

Istorija Beograda neraskidivo je povezana sa ženskim principom još od vremena despota Stefana Lazarevića koji je novu srpsku prestonicu posvetio Bogorodici. U čast zaštitnici grada, Bogomateri, diže i velepnu crkvu Uspenja presvete Bogorodice, na čijim temeljima je podignuta današnja Ružica.

Ova bogomolja bila je i riznica u kojoj su čuvane najveće relikvije. Pre svega, u njoj se nalazila čudotvorna ikona Beogradske Bogorodice, zatim ruka svetog Varnave, ali i mošti svete Paraskeve, odnosno Petke. One su u Beograd dospele nešto ranije, i to zahvaljujući zalaganju despotove majke, kneginje Milica koja je naredila njihovo prenošenje iz manastira Velika Trnova u kome su do 1396. godine počivale.

Ko je bila sveta Petka?

Rođena je polovinom 10. veka u Epivatu, na obali Mramornog mora. Poticala je iz ugledne i pobožne porodice, čime je bila predoređena za lagodan život. Ipak, njena duša bila je posvećena hrišćanskim principima čovekoljublja, te je još od detinjstva na sve načine pomagala siromašne i bolesne.

Posle smrti roditelja, odlučuje se na monaški život, prvo u Carigradu, a potom u Palestini. Živela je strogim isposničkim životom, posvećena molitvi, Hristu i Bogu. Posle dugih godina, kada njeno telo više nije moglo da izdrži pustinjački život, vraća se u Carigrad i potom u rodni Epivat, gde se napokon upokojila.

Nedugo potom, nad njenim grobom počinju da se dešavaju razna čuda: slepi bi progledali, bolesni ozdravili, hromi prodavali. Ovo je privuklo pažnju bugarskog cara Jovana Asena, koji izbavlja mošti iz ruku krstaša koji su u međuvremenu zauzeli Carigrad i prisvojili brojne pravoslavne relikvije. Neko vreme mošti su počivale u Trnovu, ali ih posle zauzeća prenose u Valahiju. Kada je i Valahija pala pod udarima Bajazita, kneginja Milica moli sultana da ih prenese u Beograd.

U skromnoj isposnici koju je sagradio nepoznati vlastelin, mošti će počivati do 1521. kada Sulejman Veličanstveni napokon osvaja Beograd. Ustupak Srbima koji su se borili na ugarskoj strani, bila je dozvola da sa sobom iz nekadašnje prestonice ponesu u Carigrad svoje najvažnije relikvije, uključujući tu i ostatke svete Petke.

Već u to vreme oko svetiteljke stvoren je veliki kult, koji su poštovali ne samo hrišćani, već i muslimani. Napokon, 1641. godine uz mnogo nagovaranja i potplaćivanja, mošti svetiteljke prenete su u grad Jaši, nekadašnju prestonicu Moldavije, gde i danas počivaju.

Foto: Wikipedia / Ванилица

Obnova Kapele svete Petke na Kalemegdanu

Posle povlačenja Turaka iz Beograda, pristupilo se uređivanju Beogradske tvrđave i pretvaranju u Kalemegdanski park. Ovaj veliki posao potrajće skoro sedam decenija, tokom kojih je deo po deo drevnih zidina pretvaran u zelenu oazu.

Za to vreme Crkva Ružica i Kapela svete Petke biće još jednom žrtve ratnih pohoda i bombardovanja, ovaj put od strane Austrougara. Poslovi obnove malene zemunice u kojoj su nekada počivale mošti svetiteljke počeli su tridesetih godina, a predviđali su potpuno rušenje postojeće zapuštene kapele i izgradnju nove. Za izradu plana odabran je arhitekta Momir Korunović, koji se već istakao izgradnjom brojnih javnih zdanja u svom prepoznatljivo srpsko-vizantijskom stilu. Takođe, bilo je predviđeno da se nova crkvica izmesti nešto niže u odnosu na postojeću,

Ispostaviće se da je kapela krila i sopstvenu tajnu. Naime, prilikom kopanja temelja, otkriveni su temelji starije crkve, koja se nalazila u svojevrsnoj pećini iz koje je izbijao izvor. Oko nje je napravljena posebna apostolska krstionica, praktično prostorija u bazenom u kojoj se već generacijama Beograđani krštavaju na način na koji su to činili vernici u vremena ranog hrišćanstva. Takođe, u blizini kapele i crkve Ružice pronađeni su zemni ostaci vojnika iz Prvog svetskog rata, koji su kasnije preneseni u kosturnicu u Kuli Jakšića, kao i nešto stariji ljudski ostaci i delovi nadgrobnih ploča čak i uglednih Turaka.

Napokon, kapeluu je 27. oktobra 1937. godine, na praznik svete Petke, osveštao patrijarh srpski Varnava. 

Živopis je rađen iz dva puta. Prvobitni, rad Vladimira Predojevića, zbog lošeg matarijala koji je korišćen nije izdražao zub vremena. Zato je sredinom sedamdesetih godina XX veka počela izrada novog živopisa, ovaj puta u tehnici mozaika, čiji je autor bio beogradski slikar Đuro Radlović.

Pored svog duhovnog i istorijskog značaja, kapela je i poznato svetilište. U njoj se dana nalaze dva prsta šake svete Petke. 

Foto: Wikipedia / Ванилица

Čudotvori izvor iz beogradskih bedema

O lekovitosti izvora tokom godina raspredane su brojne legende. Najstarija je svakako ona o vitezu koji je tražeći lek za bolesnu ćerku svog kralja otkrio lekoviti izvor koji je izbijao iz zidina beogradske tvrđave. Zahvaljujući ovoj vodici, princeza je ozdravila, a kralj je u znak zahvalnosti podigao crkvu Ružicu, nazvanu po njoj.

Drugi, pak, lekovitost izvora pripisuju činjenici da su baš na tom mestu počivale mošti svete Petke, iz kojih je potekla spasonosna voda. Čuda se tu ne zaustavljaju. Naime, iako je dotok vode uglavnom konstantan, ponekad se dešava da potpuno presuši. Najduže se desilo za vreme okupacije u Prvom svetskom ratu, a voda je ponovo potekla 15. februara 1919. godine kada se i poslednji srpski ratnik vratio iz rata.

Takođe, u novinama između dva svetska rata nalazi se i svedočenje sestre Božane, koja je bila na službi u kapeli, koja navodi da joj se baš nad izvorom ukazala sama sveta Paraskeva. Zbog ovoga je Božana zavetovala svoj život Hristu i svetiteljki, te životni vek provela kao čuvarka izvora i hrišćanska misonarka.

Bez obzira kojoj legend verovali ili ne, Kapela svete Petke postala je jedno oda najvažnijih beogradskih duhovnih utočišta, sa jakom i dobro povezanom zajednicom vernika koji i danas čuvaju uspomenu na veliku svetiteljku. A tu je i dalje vodica sa čudotvornog izvora za koju i dalje važi priča da leči sve znane i neznane boljke.