To je vreme kada je Beograd imao nešto više od 10 000 stanovnika. Vreme kada je počela da izlazi prva štampa sa „Novinama srpskim“ kao perjanicom. Otvara se prva pošta, prva gimnazija i Bogoslovija, a u Beograd dolaze velikani poput Dimitrija Davidovića, Vuka Stefanovića Karadžića, Jovana Sterije Popovića i mnogi drugi. To je vreme i masovnog iseljavanja Turaka iz varoši. Grad opasan šancem postao je pretesan za stanovništvo koje je pristizalo. Kvalitativne, gradske  promene Beogrda donosi preko potrebno širenje izvan šanca. Miloš Obrenović prvo naseljava obalni deo ispod Saborne crkve i Savsku padinu. Bio je to početak planske gradnje i uspostavljanja centra grada oko današnje raskrsnice Nemanjine i Kneza Miloša, a sve pod rukovodstvom „pravitelstvenog indžilira“ Franca Janke oko 1840. godine. Godinu dana kasnije Beograd staje prestonicom kneževine Srbije.

Od baruštine do Zelenog venca

Na mestu današnjeg Zelenog venca ostala je bara i malo ko je verovao da će se taj prostor ikada urbanizovati. Gradom se širila priča da na „njega ljudska noga neće kročiti“, a kamo li nešto graditi. Ali grad se širio, pa je prostor isušen i nasut. Tadašnja uprava grada na tom mestu želela je da gradi pozorište. Otpočeli su i radovi, temelji su „udareni“, ali je močvarno zemljište učinilo svoje i nakon godinu dana temelji su utonuli, a građevinar se izgubio u nepoznatom pravcu. Ali viđeni Srbi tog vremena, braća Simić: Aleksa i Stojan, političiri, ustavobranitelji, imali su viziju nove Srbije i nove beogradske varoši. Odlučili su da sagrade kuće upravo iznad Šanca. Tako je 1840. godine Aleksa Simić sagradio kuću na mestu gde je nekada bila bara. Kafana je odvajkada pratila ovaj narod i bila deo njegovog folklora. Oduvek je centar društvenog, političkog i kulturnog života. Tako je i Aleksa donji deo novosagrađene kuće opredelio za rentiranje, i to za kafanu.

Limena tabla i zapažanja gospođe Herman

Da se glas o nekim novim vetrovima u Srbiji devetnaestog veka širila Evropom pokazuje i primer nemačke porodice Herman, prvog zakupca. Naime, dve godine ranije petočlana porodica krenula je iz Nemačke u Srbiju u potrazi za novim, boljim životom. Zanatlija šeširdžija želeo je da u kneževskoj prestonici Beograđankama ponudi evropsku modu, šešire. Na žalost, tokom puta ka Srbiji, razboleo se i umro. Gospođa Herman nije odustala od ideje muža i sa troje dece dolazi u Beograd. Pokušaj da se porodica izdržava šeširdžijskim poslovima nije urodila plodom, i snalažljiva gospođa Herman zakupljuje prostor od Alekse Simića. Svesna da joj je kafana šansa, veoma vredna i uredna ubrzo se o njoj čaršijom proširio „dobar glas“. Na spratu je držala sobe za noćenje.

A pošto se dobar glas daleko čuje, ubrzo je kafana gospođe Herman postalo ugledno mesto koje su posećivale značajne ličnosti tog vremena, u kafani su se okupljali varoški boemi. “Frau” Herman iznad ulaza okačila je ploči nacrtan zeleni venac.

Zašto baš zeleni venac, postoji nekoliko legendi. Ipak, ona koja to povezuje sa grobljem koje je bilo u blizini, najbliža je istini. Tako Vojin Puljević piše: “Na mestu gde je nekada bilo groblje, na Zelenom vencu, ostala samo stara grobljanska kafana, koja je i dobila ime po vencima, kojima su kićeni grobovi“.

Šezdesetak godina kasnije, kada je 1920. otvorena najmodernija pijaca tog vremena, nazvana je kao i celi kraj Zeleni venac. Istorija kafane dopire do šezdesetih godina prošlog veka kada je izgrađena autobuska okretnica i jedan poznati restoran brze hrane. „Zelenjak“, kako u žargonu Beograđani zovu ovaj deo grada, tako osta upamćen po zelenom vencu na limenoj tabli koji je visio nad ulazom u kafanu, koju je držala nemica, gospođa Herman.