Beograd se smestio, mnogi kažu, na najlepšem i strateški najboljem mestu između vodotokova, moćnog Dunava i plahovite Save, nasuprot Panonske nizije i Šumadije "za leđima". Na prostoru koje vekovima zapljuskuju talasi dve moćne reke, u koje se uliva na desetine manjih i većih beogradskih vodotokova. Dodamo li i mnogobrojna jezera, dobijamo kompletnu sliku o bogatstvu "vode" beogradskog područja. I neko bi pomislio, eto " lepote i raja" za ljubitelje vodenih sportova, pre svega, kupače.

Al’ ne lezi vraže! I dok su se u beogradskim termama još Rimljani brčkali, reke su uglavnom bile namenjene onim najhrabrijim. Za ono što nazivamo organizovanim plivanjem, beogradska javnost se jedva nekako zaintresovala i to sredinom 19. veka.

Naime, to što mu je istorija dodelila  mesto "graničnog" grada, pored svih razaranja i epiteta  jednog od najviše rušenih gradova, imao je od tog "pograničnog" i nešto dobroga. Svakojake novotarije sa Zapada upravo bi tim rekama stizale do Beograda. Jedna od njih beše i uređeno plivalište, gde se Beograd prvi put susreće sa organizovanim kupanjem.

Kako je Karl postao Dragutin

Prvo kupalište u Beogradu, ustanovio je i otvorio 25. maja 1847. godine Nemac Karl Karlovski ili Karlovački, na mestu gde se danas nalazi Sportsko rekreativni centar "25.maj", odnosno "Milan Gale Muškatirović". U Beograd je stigao noseći sa sobom nauku o pravljenju sirćeta, nazivajući sebe "prvim srpskim fabrikantom sirćeta", ali mu ovaj poduhvat nije pošao za rukom. Umesto toga, okreće se Pančevu gde sreću traži u poslu učitelja. Ni ovaj posao mu ne ide od ruke, te još jednom prelazi reke, vraća se u Beograd i postaje državljanin Srbije. U to vreme najverovatnije uzima ime Dragutin, kako se kasnije susreće u pisanim izvorima.

S njim je na obale Save stigao i prvi učitelj plivanja, italijan Alberto Dragoner. Osnivaju "Prvo srpsko plivalište i kupalište". Zarad kupališta i kupača, na plivalištu su vršena i prva meteorološka osmatranja u varoši. Svakog dana merena je temepratura vode i vazduha, te vođena evidencija o broju vedrih i kišovitih dana.

Kako navodi Srbislav Todorović u svojoj knjizi "Sport u starom Beogradu (XIX vek)", izgleda da je tadašnja srpska javnost t bila i te kako naklonjena kupalištu, jer je uskoro postalo i jedna od češćih tema zvaničnog državnog glasila "Srpskih novina", pa su mnogi zamerali istim da se u pisanju preteruje. Nasuprot eliti koja je lamentirala što se više piše o kupalištu nego o pozorištu, stao je Đura Daničić koji na kritike odgovara rečenicom: "Pozorište je samo za zabavu zaposlenim i imućnijim ljudima, a plivanje je i od potrebe i od koristi za zabavu svakome čoveku".

Ipak i pored sve podrške i napora da se plivanje "kultiviše", Karlovski je posle samo tri godine batalio posao sa kupalištem i bacio se na trgovinu. Na Terazijama 1850. godine otvara bakalnicu u kojoj se prodavalo sve od praška za buve do masti za šuljeve, prvu te vrste u varoši.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije 

Vreme kada je Beograd plivao u "kupatilima"

Ispostaviće se da priča o prvim kupalištima i kupanju nije baš tako jednostavna. Naime, i pre Karlovskog su postojali pokušaji da se organizuje plivanje u Beogradu. Tako je na požutelim stranicama "Srpskog književnog glasnika" iz 1911. godine zabeležen podatak da je još 1843. godine na Savi izgrađeno prvo kupatilo. Akteri ovog poduhvata bili su Kosta Lepojević i Dimitrije Danić. Osim spomena da je kupatilo bilo uređeno po "najnovijem kroju", malo šta je poznato. Zanimljiva je opaska da je ovo Karlovskog bilo "više plivalište, škola za plivanje", ukazuje na to da su se u tim vremenima kupanje i plivanje često strogo razlikovali.

Na sreću Beograda i Beograđana, nisu dugo čekali na novi poduhvat vezan za organizovanje kupanja. Ovaj put priliku da "odreši kesu" imao je Kapetan Miše Anastasijevića, koji je na zadovoljstvo sugrađana i svojim parama, na reci Savi 1854. godine izgradio "kupatilo".

Ovo Kapetan Mišino kupatilo, kako piše Todorović, imalo je "12 sobica za kupanje", a "Srpske novine", koje su po svoj prilici imale zadatak da afirmišu vodene sportove tadašnjem Beogradu, pisale su o velikom interesovanju građana, koji su na kupanje ponekad čekali i po nekoliko sat. Videvši interesovanje građana, nešto kasnije, brigu preuzima Beogradska opština koja proširuje kapacitet kupatila i daje ga na besplatno korišćenje.

Vremenom su jedno do drugog počela da niču kupališta i plivališta na Savi i Dunavu, što topla što hladna, narodna i privatna, plutajuća i ona pri obali. Ali o tome u nastavku..