One vremešnije Beograđane nazivi "Šest topola", "Smiljanićevo", "Trninić" ili "Železničar" verovatno će vratiti u detinjstvo i podsetiti na prve plivačke zamahe u Savi. U to vreme, to su bila najpopularnija kupališta sa drvenim podovima, kabinama, prostorima za sunčanje i odmaranje. "Šest topola” je imalo i posebne bazene za decu, pa odvojene za žene i muškarce. Između dva svetska rata to je bilo mesto gde su se odigrale i prve vaterpolo utakmice. Kupalište "Bob klub", koje se nalazio između dva savska mosta, smatran je i za ekskluzivnim.

Savskim plažama, valja pridružiti i dunavske: na Adi kod Višnjičke banje, Lido na Velikom ratnom ostrvu, na Beloj steni.

"Nica" na obali Beograda

Na prostoru gde se danas nalazi most Gazela, pa sve do ušća Save u Dunav, podno Kalemegdana, nalazila se najveća tadašnja beogradska plaža - "Nica". Bila je jedna od najpopularnijih i najuređenijih. Nasuta sitnim belim peskom, bezbedno plitkim ulazom u vodu i peščanim sprudom na sredini reke do koga se lako preplivavalo, pružala je zadovoljstvo osveženja i kupanja velikom broju prestoničkog stanovništva.

Ime je dobila po kafani koja se tu nalazila, usamljena usred prave močvare. Onda su uz "Nicu" nikle druge kafane, a za njima svlačionice, ringišpili, ljuljaške, sve ono što je bilo potrebno za celodnevni boravak na plaži. Jer, nekada je odlazak na kupalište bio upravo to – odlazilo se ranim jutrom, vraćalo uveče klackavim tramvajem preko Mosta kralja Aleksandra.

Danas nema ni plaže "Nice", a nema ni spruda čijim je peskom, prilikom gradnje, nasut Novi Beograd.

Kada se plivalo u Dušanovoj ulici

Beograd se mogao pohvaliti i sa respektabilnim brojem izvora, a na jednom, i to izvoru tople vode u Dušanovoj ulici, a u okviru Krsmanovićevog kupatila, 1904. godine izgrađen je i zatvoren bazen. Do šezdesetih godina prošlog veka, takozvani "Severov bazen" na Dorćolu u sklopu "Parnog kupatila – Dorćol", poznatije pod starim imenom "Krsmanović", podignut je 1901. godine i to ne bilo kakav. Moderni hamam sa "šmekom" evropskog Beograda, skakaonicom i drugim sadržajima, dužine 25 i širine 12 metara. Drugi javni zatvoren bazen je 1935. godine otvoren na DIF- u.

Oni najbogatiji imali su tu i tamo neki bazen, ali u okviru svojih vila u beogradskim bogataškim kvartovima.

Pola bazen za gašenje požara a pola…

Pomalo čudno, ali zahvaljujući razaranjima, prestonica je u toku Drugog svetskog rata dobila nekoliko bazena. Naime, nakon šestoaprilskog nemačkog bombardovanja i razaranja prestonice, već 1943. ratna sreća se okrenula u korist saveznika. A "saveznici k’o saveznici".

U akcijama napada na naftna polja u Rumuniji, mnogi bombarderi nisu uspevali da izruče svoj smrtonosan tovar, pa su u povratku bombe bacali na Beograd. Nemci su izgradili nekoliko bazena sa vodom, kao akumulacijama za gašenje požara koja su saveznička bombardovanja prouzrokovala.

Najveći je bio u današnjoj Takovskoj ulici, između Skupštine i Glavne pošte. Tolika voda u centru grada, idealna prilika za Beograđane da se osveže, a Nemci im nisu branili. Čak je igrana vaterpolo utakmica Beograđana sa nemačkim vojnicima. Slične, ali manje bazene Nemci su iskopali na Studentskom trgu, kod BIGZ-a i kod Kalenić pijace. Svi su do sredine prošlog veka zatrpani, ali izgrađeni i novi.

Kažu da je leto 1948. godine bilo vrelo, kako vremenski, tako i politički u odnosima tadašnje SFRJ i SSSR, odnosno sukoba Tito – Staljin. Da bi barem ovo "prvo" bilo lakše preporođeno, u Topčideru je izgrađen bazen Garde. Bio je otvoren za korišćenje svim građanima, a kako su zabeležili hroničari, pamti se i održavanje kvaliteta vode. Hlor se ubacivao iz kolica, voda bi pozelenela, a sa njom i kupači. Nakon takvog tretmana, nisu zabeležene kožne ni bilo koje druge bolesti kod korisnika bazena. U to vreme je i na Adi Ciganliji izgrađen bazen u blizini veslačkog kluba Crvena Zvezda.

Ništa bez Taša

Sada već davne 1961. godine, trojica mladića, kako to i priliči mladosti, prvi su "otvorili", što bi današnji mladi rekli "overili", Tašmajdanski bazen skokom sa skakaonice, pre svečanog otvaranja. Bili su to: Bratislav Petković, kaskader Miomir Radović Pigi i Acika Kalinić. Bio je to "skandal" da neki "mangupi" pre svečanog presecanja crvene vrpce, koriste bazen, pa je posla imala narodna milicija. Jedan od tih "mangupa" Petković, kasnije je bio ministar kulture Republike Srbije.

Bazen na Tašu je bio olimpijskih dimenzija, a izgrađen je na prostoru gde su se nalazili Požarna komanda, teniski klub, bioskop i luna park, a sve je to "nadgledao" požarni toranj sa koga se osmatrao Beograd.

U periodu od 1970 do 1973, za potrebe Svetskog prvenstva u plivanju, čiji je domaćin bio Beograd, izgrađena je većina prestoničkih bazena. "Košutnjak", "Milan Gale Muškatirević" – nekada "25. maj", "Banjica", "Olimp", a 1977. godine sagrađen je 11. april na Novom Beoradu. Tu su i bazen na Vračaru, imena jednog od najboljih vaterpolista sa ovih prostora svih vremena, Mirka Sandića i zatvoreni bazen Sportskom centru "Pinki". U novije vreme izgrađeni su mnogobrojni bazeni u privatnoj inicijativi, za sopstvene potrebe, ili kao deo velnes centara, turističkih kompleksa. Ali i dalje Lido, Ada Ciganlija, Bela stena, savski i dunavski sprudovi, tokom leta okupe na hiljade kupača.