Ljubitelji istorije su davno doneli jedan razočaravajući zaključak: "Istoriju pišu pobednici." Ono što o njoj znamo je tek nagađanje o stvarnim događajima, iz ugla onoga ko je stekao moć da je napiše. Zaboravljamo, međutim, da pojedini pobednici nisu imali vremena da se bave pisanjem istorije.

Đorđe Stanojević je rođen u Negotinu, 1856. godine, gde je završio osnovnu školu i niže razrede gimnazije. Školovanje je nastavio u Beogradu, gde je studirao na Prirodno-matematičkom smeru Filozofskog fakulteta i već u prvim godinama studija pisao svoje prve stručne radove koji će ostaviti traga u srpskoj nauci. Godine 1881. postaje diplomac Velike škole, gde i ostaje na poziciji asistenta na katedri za fiziku. Dve godine kasnije počinje njegova profesorska karijera, kada se zapošljava kao profesor fizike u Prvoj beogradskoj gimnaziji. Slediće rad u Vojnoj akademiji, zatim samoj Velikoj školi, a kasnije Beogradskom univerzitetu gde je na poziciji rektora bio od 1913. sve do svoje smrti 1921. Ali nećemo se dalje baviti godinama i titulama. Stvaralaštvo i doprinos Đorđa Stanojevića su toliko veliki i šaroliki da govore sami za sebe.

Foto: Wikipedia / Istorijski muzej Srbije - Đorđe Stanojević u svom kabinetu

Njegova istraživanja i interesovanja prostiru se od fizike, mehanike, astronomije do fotografije, poljoprivrede i, konačno, elektriciteta i njegove upotrebne koristi za ljudski rod. Naročito se bavio proučavanjem Sunca, njegovog pomračenja i termičkog spektra udružen sa astronomskim stručnjacima širom sveta, nakon čega je i upriličio prve naučne radove iz ove oblasti na našem jeziku.

Ako nekim čudom nikada niste nasumično naišli na njegovo ime, mogli ste ga povezati sa daleko čuvenijim imenom - Nikola Tesla. Dva genija su bili savremenici, kolege i prijatelji. Stanojevićevo divljenje prema Tesli bilo je dovoljno intenzivno da je u tu svrhu napisao čitavu knjigu, "Nikola Tesla i njegova otkrića" i izdao je u Beogradu, 1894. godine. Ovim gestom je, između ostalog, pokušao da izrazi zahvalnost velikom naučniku, na čijim su se razmišljanjima temeljila neka njegova dalja istraživanja i pronalasci. Tako dolazimo do prvih električnih centrala i hidroelektrana na teritoriji tadašnje Kraljevine SHS, koje je Stanojević lično projektovao, izučavajući mogućnosti iskorišćavanja vodenih tokova kojih imamo na pretek. Tako su nastale i do danas peživele "Vlasotince" na reci Vlasini, "Zaječar" na Timoku, "Veliko Gradište" na Peku... a onda, konačno, i Beogradska termocentrala. To nas dovodi do naslova ovog teksta i prve sijalice koja je rasterala mrak u jednoj beogradskoj ulici.

Foto: Pinterest / Ana Mladenović - Terazije tridesetih godina 20. veka

Prva terazijska sijalica

Bližio se kraj osamdesetih godina XIX veka kada je gasnom osvetljenju u prestonici konačno odzvonilo. Godine 1865. su reprezentativno postavljena dva električna fenjera na Terazijama, tehnološko čudo onog doba, da bi tek 23. septembra 1893. beogradsku noć je u potpunosti ispunilo svetlo sijalica. Do 1931. strujom su snabdeveni i ostali gradovi u Srbiji, a do 1945. i veća sela i varoši. Ne zaboravimo, u tom trenutku i Beograd je manje-više varošica, ali prekretnice koje u to doba doživljava čine da se oseća kao pravi evropski grad. Štaviše, bio je jedan od prvih na Starom kontinentu koji je mogao da se pohvali električnim osvetljenjem.

Međutim, ni ova odluka nije donešena glatko. Digla se čitava uzbuna, a opština beogradske varoši je čak vanredno formirala "Komisiju sa zadatkom da podnese mišljenje kakvo osvetljenje u prestonici zavesti". Na jednoj strani su bili oni koji su se zalagali za Stanojevićevo, a na drugoj - za rešenje hemičara Marka Leka, koji je smatrao da je gas ipak nezamenljiv. Gradonačelnik Beograda, Nikola Pašić, potpisao je konačnu odluku u kojoj straje na stranu struje i objasnio svoju odluku ovako:

"Beograd koji teži da postane obrtna tačka između istoka i zapada, ne može ostati neosvetljen. Beograd, kao najbliži zapadu među svim istočnim varošima, mora usvojiti ono osvetljenje koje je nauka u svakom pogledu oglasila za najbolje. Beograd, kao prestonica, mora biti prestonički osvetljen."

Naravno, elektrifikacija se nije završila na sijalicama. Par godina kasnije, 1894, u rad je pušten prvi električni tramvaj, kojim ste mogli stići od Terazija do Topčidera i obrnuto. Širom Srbije su nicale termoelektrane, hidroelektrane i dalekovodi. Ali čak ni ovo nije suština izuzetnosti ovog čoveka o kome toliko malo znamo.

Ciganče sa violinom

Dok je osvetljavao rodnu zemlju, Đorđe je našao vremena da napiše nekoliko stručnih knjiga koji će se koristiti kao udžbenici. Od toga su oni iz fizike i vazduhoplovstva (!) bili prvi na ovu temu na srpskom jeziku. One koje su ostale u visoko naučnim sferama su "Iz nauke o svetlosti", "Industrija hladnoće", "Vasionska energija i moderna fizika". U isto vreme je uprvljao i Beogradskom zvezdarnicom - astronomskom i meteorološkom opservatorijom i posvećeno se bavio razvojem naučne fotografije u Srbiji. Zapravo, junak ove priče je došao do prvih fotografija napravljenih pomoću iks-zraka, koje radije prepoznajemo kao rendgen. Njegovo zanimanje za fotografiju se nije ovde završilo - Stanojević razvija prve fotografije u boji i postaje autor najstarije od njih, "Cigančeta sa violinom".

Foto: Istorijski muzej Srbije / Promo - Fotografija je deo postavke izložbe o Đorđu Stanojeviću koju možete posetiti od 12. januara do 30. septembra 2018. godine u prostorijama Istorijskog muzeja, Trg Nikole Pašića br. 11

Teško je poverovati da je iza svih ovih dostignuća stajao jedan isti čovek, čiji je život trajao tek šezdesetak godina. Ovoj teškoći doprinosi činjenica da je naučnik, i to vrlo ozbiljno, pravio izlete u društvene nauke i kulturu. Bio je u prvim redovima boraca za formiranje, odnosno širenje međunarodnog jezika, esperanta. Šlag na torti ove priče jeste doba kada je "čovek koji je osvetlio prestonicu" bio predsednik Prvog beogradskog pevačkog društva.

Đorđe Stanojević je umro iznenada, od srčanog udara, 1921. godine u Parizu. Ali bila bi ogromna greška reći da se priča ovim datumom završava. S obzirom na stazu koju je utabao i širinu doprinosa razvoju naše nauke, kulture, pa i kvaliteta života uopšte koji živo osećamo i danas, možemo reći da je njegovo prvo interesovanje za fiziku započelo priču koja nema kraj.