Januar mesec godine 1916. Bežeći od golgote Svetskog rata, nepregledna kolona probija se planinama okovanim snegom, da bi preko Prokletija dospela do Albanije i tamo pronašla spas.

Za to vreme, grupa od 40-tak vojnika kreće se ka susednoj Makedoniji. Njihov zadatak je da dopreme volovska kola sa hrpom sanduka do drugog odredišta, grada Soluna. U tom trenutku, niko od njih ne zna šta se u sanducima nalazi.

Jedini koji to zna – čovek pod čijim vođstvom se odvija cela operacija – zauzeo je mesto na jednoj od zaprega. Pod oznakom "vojna tajna", planirano je da se, po okončanju rata, svi sanduci vrate nazad u Beograd. U jednom trenutku, međutim, osovina na kolima pod pritiskom tereta puca. Gospodin pada na zemlju, kola se prevrću, a sanduci završavaju podno provalije pored puta.

Vidno uznemiren, gospodin napokon govori vojnicima šta se u njima krije. Ne časeći časa, svi mladići daju se u akciju spasavanja. Negostoljubiv teren pritom im nimalo ne pomaže; pa iako je "pošiljka" naposletku bezbedno stigla u Solun, nekolicina vojnika je ovo putešestvije ipak platila životom.

A da njih nije bilo, danas bismo, sasvim izvresno, ostali bez naših najvrednijih istorijskih zapisa. Žitije Svetog Save, Dušanov Zakonik, Miroslavljevo Jevanđelje ili kruna cara Dušana; zatim, ikone i delovi ikonostasa koje je preduzimljivi gospodin spasao iz srpskih manastira; i na kraju celokupna policijska i državna arhiva – sve je ovo, zahvaljujući grupi hrabrih vojnika, preživelo ratna razaranja.

Čitav vek kasnije, jedan od drvenih sanduka nalazi se u domu istog gospodina koji ga je te 1916. otpremio u Solun. A iza kapije u Gospodar Jevremovoj 39, danas živi Đorđe Pavlović, njegov unuk. On je među retkima koji imaju privilegiju boraviti u kući čiji zidovi čuvaju deliće mozaika naše istorije, ali i priče i predanja o kojima nećemo čitati u udžbenicima. Ne dešava se često da čitavih 7 generacija boravi na jednoj jedinoj adresi. Stoga je i dom Pavlovića ne samo riznica ličnog nasleđa jedne od nauglednijih beogradskih porodica, već i bogate istorijske arhive celog našeg naroda.

Foto: Wikidot / Istorija Niša - Rodonačelnik Kosta Pavlović

Od šišarki, lula, grobnica i fontana...

Ukupno 136 godina prošlo je odkad je Đorđev pradeda udario temelje kuće. Kao okružni načelnik i prvi gradonačelnik Niša po oslobođenju od Turaka, Kosta Pavlović već je tada bio Beograđanin od ugleda i poštovanja. On i njegova supruga Anka želeli su se skućiti upravo u starom jezgru grada, gde su i ostale imućne porodice u to vreme kupovale svoje placeve.

Ovaj deo Beograda, inače, svoj izgled duguje upravo Kosti Pavloviću. Sredinom 19. veka, veliki deo prestonice počeo je menjati svoje ruho, i umesto krivudavih uličica orijentalnog stila, Beograd je dobio urbanističk plan po uzoru na evropske metropole.

Kao donosilac Ukaza o organizaciji grada, na uređenju terena radio je Kosta Pavlović lično. Već tokom sređivanja placa na kome su 1882. nikli temelji kuće, Kosta je počeo pronalaziti neobične predmete. Keramičke lule i jedno drevno topovsko đule i danas su izloženi u suterenu, dok na česmi u dvorištu vremenu odoleva jedna rimska šišarka iz I veka. Kosta ju je ovde postavio baš kao što bi to učinili i stari Rimljani, a nedaleko od nje, mesto je našao još jedan slučajno otkriveni artefakt.

Naime, na mestu gde se nekad nalazilo rimsko, srednjevekovno i tursko groblje, Kosta je iskopao stari muslimanski nadgrobni spomenik. Iz poštovanja prema nepoznatom Dorćolcu ugradio ga je u dvorišni zid, te je tako i dvorište postalo svojevrsnim muzejom na otvorenom. Celu "izložbu" upotpunjuje fontana izgrađena po ugledu na raskošne evropske domove s kraja 19. veka, a među vremešnim "stanovnicima" bašte je i dren koji je Kosta Pavlović ovde zatekao. Međutim, prava riznica krije se u prizemlju kuće, gde su prve 3 generacije Pavlovića proživele svoje detinjstvo.

Foto: Wikipedia / NMedjedov - Obnovljeni dom porodice Pavlović

... Do kuće koju je posećivala intelektualna i umetnička elita

Ukoliko želite prošetati kroz istoriju "u malom", prostorija površine od oko 110 metara kvadratnih biće vam prva odrednica. U nju je stao gotovo čitav vek i po nasleđa koje su Pavlovići decenijama čuvali. Pažnju bi vam privukle, recimo, francuske drvene lutke iz druge polovine 19. veka kojima se igrala Anka Pavlović, Đorđeva prabaka. U jednoj drvenoj kolevci, pak, zateći ćete originalne partiture uspavanki koje je ona pevala svojoj deci. Kroz istoriju vas vode i pegle smeštene u arhivskom delu kuće: u neke se stavljao žar ili petrolej, druge su se usijavale na furunama, a tu je i tzv. "teslina pegla", zagrevana na udar elektriciteta. A pored lula koje je iskopao Kosta stoji i bronzano posuđe koje je nekada ležalo u bunaru iza kuće. Njega je Anka imala običaj sakrivati u krpe i spuštati u bunare, a sve kako bi sačuvala pokućstvo tokom vojnih defilea kroz Beograd.

I upravo tu, među većinom pokućstva, stoji i sanduk s početka priče. Pripovest o spašavanju nacionalnog blaga potiče od Stevana Pavlovića, Kostinog i Ankinog sina. Kao jedini preživeli od sedmoro dece, Stevan je, poput svog oca, nastavio čuvati ugled porodice. Već tokom studija prava u Parizu ušao je u diplomatske vode, a po povratku u Beograd postaje sekretarom kraljevske Vlade i pomoćnikom ministra spoljnih poslova. Sačinivši komisiju koja je procenjivala šta bi sve od nacionalnog blaga trebalo spasti od rata, Stevan je te zime odlučio povesti kolonu ka Solunu.

Samo 3 godine kasnije, Stevan Pavlović se obreo na mirovnoj konferenciji u Parizu. O tome danas svedoči i crno-bela fotografija sa originalnim potpisima učesnika, a koja krasi jedan od zidova u prizemlju kuće.

Grafika: Marko Murat - Znak društva srpskih umetnika Lada, 1904. 

A među porodičnim fotografijama, brojnim priznanjima i istorijskim dokumentima, našli su se i crteži naših istaknutih umetnika. Zapravo, u kući Pavlovića su počele nastajati naše prve umetničke organizacije. Kako je Beograd s kraja 19. veka još uvek bio grad bez univerziteta, instituta ili kulturnih centara, ovdašnji stipendisti (koji su znanja sticali u Pešti, Beču, Minhenu i Parizu) sastajali bi se po kućama i sačinjavali svoje umetničke ili naučne grupe. Na primer, u jednoj bi kući, pod "pokroviteljsvom" svršenih fizičara i hemičara, nastajale prve laboratorije. U drugima su se sastajali horovi i orkestri, a Stevana Pavlovića, pak, redovno su posećivali slikari i svoje vreme provodili u ateljeu u potkrovlju kuće. Iz tih druženja je, godine 1904., ponikla i najstarija umetnička grupa na ovima prostorima – "Lada". Među njenim istaknutim članovima bili su Milić od Mačve, Ivan Tabaković, Petar Lubarda i Vladimir Veličković, a kao doživotna počasna predsednica izabrana je Leposava-Bela Pavlović, unuka Koste Pavlovića.

Tako se porodica, sem negovanja diplomatskih odnosa sa Evropom, ponosi i činjenicom da naša prva akademska slikarka potiče baš iz ove kuće. O bogatom "Ladinom" stvaralaštvu takođe svedoče crteži i grafike na zidovima prizemlja, a među njima su i dela Aleksandra Deroka, dugogodišnjeg Stevanovog prijatelja.

Štaviše, rukotvorine čuvenog arhitekte i akademika čuvaju se i u ostalim delovima kuće. To su, pre svega, ručno rađeni svećnjaci i lampe, ali i drvene stolice u kojima su sedeli naši najpoznatiji pisci. Jer, Pavloviće su rado posećivali i Ivo Andrić, Milan Rakić, Jovan Dučić i Miloš Crnjanski, a kad se u susednoj ulici otvorila Velika škola, pridružili su im se i ostali učeni ljudi prestonice.

A u komšiluku Pavlovića onomad je živela gotovo cela intelektualna elita. Na svega 50-tak metara bile su kuće Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića, Đure Jakšića i Stevana Mokranjca, dok su general Jovan Mišković i istoričar Ljuba Kovačević – obojica predsednici Srpske kraljevske akademije, odnosno današnjeg SANU – bili i prve Stevanove komšije.

 

U nastavku teksta, pročitajte sa kakvim iskušenjima će se susreti Pavlovići, čuvari nacionalnog blaga, u poratnom i periodu između dva rata...