Zgrada pod brojem 72 u Ulici Svetozara Markovića jedna je od onih koju će Beograđani, pretpostavljamo, mahom želeti da zaobiđu.

Osim ako im ustreba savet farmaceuta ili pomoć u slučaju nezgode. Na usluzi su im tada odeljenje Hitne pomoći, jedna apoteka i Služba kućnog lečenja; pa ipak, zdanje na ovoj adresi svakako nije među rado posećenim.

Zapravo, jedini koji ga nisu zaobilazili – a koji opet nisu pristizali svojom voljom – behu oni nezbrinuti, ugroženi, odbačeni i bolešljivi. Vojnike ranjene u bitkama ovi zidovi možda i najbolje pamte, jer njih su u proteklih 130 godina u više navrata udomljavali. A pre ranjenih boraca, svoj jedini dom su na ovom broju našli oni kojima je briga bila najpotrebnija – napuštena deca prestonice.

O njima se u ono vreme – s kraja 19. veka – već brinulo Društvo za potpomaganje i vaspitanje sirotne i napuštene dece. Od 1879. godine, kada je Društvo i osnovano, mališani zvanično dobijaju staratelja u vidu organizacije koja je brinula o njihovoj dobrobiti i obrazovanju. Ono što je prestonici ipak nedostajalo beše adekvatan prostor namenjen boravku siročića, te su deca isprva živela i školovala se u manastiru Rakovica.

Zgrada u Svetozara Markovića tada još nije ni postojala. Pomenuta ulica nosila je svoj pređašnji naziv – Garašaninova, a plac na kraju ulice bio je u vlasništvu države.

A onda je, nekoliko godina po njegovom osnivanju, vlast odlučila da plac pripadne Društvu za potpomaganje i vaspitanje sirotne i napuštene dece. U priču se tada uključuje i jedan bečki projektant: Anton Haderer gospodin je o kome se i danas malo zna, ali pretpostavka je da je, kao privatni arhitekta i preduzetnik, jedno vreme radio pri ondašnjem Ministarstvu građevine. Sredinom ’80-tih godina 19. veka pripao mu je zadatak projektovanja zdanja koje će postati prvi dom za mališane bez roditeljskog staranja.

Foto: Beogradske opštinske novine, 1937. - Osnivanje Društva i Doma za zaštitu sirotne dece bio je početak dečije zaštite u Beogradu (na slici, deca iz Obdaništa 2)

Kada sigurno utočište postane pravi dom

Od samog vrha vlasti, pa do Beograđana kao jedinih finansijera, izgradnja doma za napuštenu decu čitavu je prestonicu digla na noge. Na spomenici uzidanoj u kamen temeljac našli su se potpisi članova Društva i predsedika Opštine, a postavio ga je tada  kralj Milan Obrenović lično. Uz nastup pevačkog društva "Kornelije", početak izgradnje ispratile su ugledne ličnosti Beograda, dok i samo društvo za brigu o napuštenoj deci postaje bogatije za šest hiljada dinara – toliko je novca kralj Milan donirao Društvu kao prilog.

Mališani su se u novo utočište uselili već 1887. godine. Iza fasade neorenesanog stila sigurnost su pronašli klinci koji su, kada bi pristigli, imali tek 5 godina. Sve dok ne stasaju za školu, najpre bi u okviru doma pohađali zabavište, a osnovnoškolska nastava dočekala bi ih pošto navrše sedmu godinu.

Desi li se, pak, da se ko od mališana razboli, posećivali bi ga neki od najpoznatijih naših lekara. Franja Ribnikar, Darinka Malenić-Banković, a potom i doktor Jovan Jovanović Zmaj imali su tada zadatak da brinu o zdravlju dece. Dečacima i devojčicama time je napokon data šansa za iole normalno odrastanje, te odaje za dnevni boravak, škola i uređena bašta postaju pravi raj za mališane lišene roditeljske ljubavi.

Foto: Beogradske opštinske novine, 1936. - Ishrana dece u beogradskim obdaništima

U narednih pet godina – počev od 1887. – zgrada doma je proširena, a do 1892. godine konačno i završena. Ponovo zahvaljujući prilozima Beograđana, deca su u svom dvorištu sada imala i ljuljaške, dok istovremeno biva dograđen i objekat sa tuševima i bazenom.

Završena zgrada imala je desno i levo krilo (desno za dečake, a levo za devojčice), te ukupno 37 odeljenja za dnevni boravak. Novo ruho odenula je i glavna zgrada doma: mermerne ploče sa imenima dobrotvora krasile su njeno prizemlje, a svečane sale dobijaju portrete osnivača Društva i ikone Ćirila i Metodija. Na fasadi zgrade, pak, istaknut je natpis Dom sirotne dece, prvi koji je Beograd te 1892. godine dobio.

Foto: Beogradske opštinske novine, 1931. - Dečiji tom tridesetih godina

Dolazak novih stanara i (posle)ratna sudbina Doma

"Vredno je videti i posetiti" – pod ovim se naslovom novoizgrađeni dom našao u jednom od beogradskih vodiča iz 1896. godine. Time je na mapu prestonice ucrtan kao institucija vredna pažnje, dok su mališani dobili mesto odakle će jednog dana spremno kročiti u svet odraslih.

Sve do 1912. godine, isti ti klinci i klinceze bili su jedini stanari doma. Počev od oktobra iste godine, pridružuju im se i novi sustanari – ranjenici iz Kumanovske bitke. Uz igru i školske obaveze, deca su sada dobila i jedan prilično ozbiljan zadatak: da neguju i pomažu pristiglim borcima. Svega dve godine kasnije, mališani su se iz svog utočišta po prvi put morali iseliti.

Sudbinu Doma u to vreme menja dolazak Prvog svetskog rata. Dečja graja zamukla je pošto je ovde otvorena nemačka bolnica, a deca su tom prilikom preseljena najpre u Leskovac, a potom kod beogradskog Đerma.

Od tad pa nadalje, njihovo utočište nakon Drugog svetskog rata najpre postaje vojna apoteka. Nakon nje je u zgradi otvorena garnizonska ambulanta "Slavija", te umesto dece bez roditelja, njeni privremeni stanari i zvanično postaju ratom unesrećeni vojnici. U međuvremenu, zgrada u Svetozara Markovića 72 dobila je status spomenika kulture, a danas, kao što znamo, i dalje je mesto na koje Vračarci dolaze samo ukoliko baš moraju.