Smeštena na uglu ulica posvećenih dvojici Obrenovića - prvom srpskom knezu i prvom srpskom kralju posle Kosovskog boja, zgrada Vračarske štedionice stameni je svedok razvoja Beograda u prethodnih 120 godina. Bila je tu i pre čuvenog Londona, i pre zdanja kraljevskih dvorova, kao i dobrih 60 godina pre Beograđanke, iako su danas ove tačke daleko poznatije od nje. 

Jedna od prvih banaka u Beogradu

Početak razvoja savremenog Vračara vezuje se za dve pojave - Škota Fransisa Makenzija i Društvo za ulepšavanje Vračara. Dok je Makenzi bio prvi stanovnik brda na obodu varoši, Društvo je, zapravo, tokom svoje mukotrpne borbe uspelo da napravi Vračar kavim ga danas znamo - od nekada čuvene pijace na Cvetnom trgu, preko drvoreda koji i dalje krase vračarske ulice do statusa elitnog dela grada koji je zaradio i zahvaljujući samim članovima Društva koji su za izgradnju svojih palata birali baš ovaj deo grada. 

Pored svoje komunalne delatnosti, Društvo je bilo osnivač i dva novčana zavoda, preteče dananjašnih banaka, koji se ubrajaju među prve te vrste u Beogradu i Srbiji. Prvo je 1893. godine osnovana Vračarska zadruga, da bi se 1898. od zadruge odvojila Vračarska štedionicu. Za kormilom ovih institucija nalazio se uporni i energični Steva D. Popović, čovek kroz čiju se životnu priču može pratiti uspon Beograda na prelazu vekova.

O moći Vračarske štedionice govori i to da je posle samo par godina svog postojanja, 1904. godine, postala zakupac Ribarske banje, u želji da od nje napravi lečilište po ugledu na modernu Evropu. Tako je i bilo, jer u periodu njenog zakupa grade se danas poznata banjska zdanja, a banja postaje omiljeno odmaralište kralja Petra i kralja Aleksandra.

U Beogradu je svoj uspeh Štedionica demonstrirala zakupom Sale mira na Slaviji, ali je već tada bilo jasno da prostorije ovog zdanja nisu dovoljne za smeštaj administracije banke.

A onda je najbogatiji Srbin umešao prste 

Brzi uspon Vračarske štedionice počinje 1904. godine kada na mesto predsednika Upravnog odbora dolazi inženjer Miloš Savčić. Kao i mnogi njegovi savremenici, i Savčić je bio čovek koji je uspešno spajao svoju profesiju i, ono što bi savremenim jezikom rekli, preduzetnički duh. U vreme svog imenovanja već je važio za graditelja kome su bili povereni projekti nekih od najvećih privrednih kompleksa, kao što je bila izgradnja Klanice pored današnjeg Pančevačkog mosta i Beogradske strugare, čime su se Beograd i Srbija oslobodili ekonomskih stega Austrougarske koja je Srbiju koristila kao izvor jeftinih sirovina. Kao predsednik Upravnog odbora Prometne banke bio je dodatno pojačanje Vračarskoj štedionici koju je vodio sve do početka Drugog svetskog rata.

Dom Vračarske banke bio jedan od prvih projekata koje je preduzimljivi Savčić pokrenuo došavši na čeloo banke. Kao i u slučaju Ribarske banje, čiji je prostorni plan sam izgradio, svoje prste umešao je i u izgradnju sedišta novčanog zavoda. Ipak, kao glavni arhitekta zadužen za izgradnju palate izabran je Danilo Vladisavljević, koji je i ranije bio njegov saradnik na projektu Beogradske klanice.

Čuvena raskrsnica dobija svoj prvog čuvara

Jedna pikanterija vezana je za izradu ovog projekta. Naime, kako piše Svetlana V. Nedić u svom stručnom radu o Domu Vračarske štedionice, plac na kome je izgrađena zgrada, Štedionica je kupila od Udeoničke zadruge, koja je i sama planirala da na istom mestu izgradi upravnu zgradu. I sam plan palate Štedionice u mnogome je podsećao na plan koji su za zadrugu izgradili Milorad Ruvidić i Petar Bajalović. Obe zgrade su imale zaobljeni ugao, lokale u prizemlju i mezaninu, a razlikovale su se po broju spratova i stilu koji je primenjen u obradi fasade. Dok su Ruvidić i Bajalović naginjali secesiji, Vladisavljević i Savčić su se odlučili za konzervativniji spoj renesansnih i baroknih elemenata. Takođe, potonjim projektom je bilo predviđeno da zgrada ima dva umesto prvobitna tri sprata.

Gradnja upravne zgrade počela je u proleće 1908. godine i trajala je nešto više od godinu dana. Kao što je tada bio običaj, zamišljena je kao poslovno-stambeni objekat koji se sastoji iz dva krila koja se spajaju na zaobljenom glavnom ulazu na uglu Kneza Miloša i Kralja Milana. U delu koji se protezao duž Kralja Milana nalazili su se dućani koji su davani u najam, dok je krilo ka Kneza Miloša bilo predviđeno za salu za prijem i upravne prostorije Vračarske štedionice. Na svakom od spratova i potkrovlju nalazili su se veliki stanovi. Neki od njih korišćeni su i kao poslovni prostor, te se u oglasima iz tog vremena može naći da je ova adresa bila sedište raznih državnih uprava i odeljenja.

Tokom Prvog svetskog rata, Štedionica je usled ratnih dejstava prestala sa radom, a u njenim magacinima je čuvane dragocenosti poharane iz oštećenih prestoničkih muzeja i eksponati zaplenjeni u Kosovskoj Mitrovici. Prilikom evakuacije Austrougara iz Beograda iz zgrade je iznešeno čak dva i po vagona stvari, koje su potom upućene u Zagreb. Dragocenosti su nešto kasnije vraćene, a među njima su se nalazili vredni eksponati Narodnog, Etnografskog i Vojnog muzeja, Narodne biblioteke, Univerziteta i drugih obrazovnih i kulturnih ustanova, u rasponu od retkih rimskih iskopina do početka 20. veka.

Zanimljivo je da je jedan od starosedelaca ove zgrade bila apoteka koja se, uz izmenjenu vlasničku strukturu, i danas nalazi na istom mestu. Da, u pitanju je čuvena dežurna apoteka „Prvi maj“.

Dom Vračarske štedionice zadržao je svoju poslovno-stambenu namenu i posle Drugog svetskog rata, iako je sama štedionica prestala sa radom. Detaljna rekonstrukcija izvršena je 1991. godine, a od 2007. godine vodi se kao spomenik kulture grada Beograda.