Dorćolska osnovna škola na uglu Cara Dušana i Dubrovačke, izgrađena je krajem 19. veka na mestu gde se nekada nalazila Crkva Aleksandra Nevskog.

U to vreme, nastava za decu iz ovog dela Beograda obavljala se u dve male i neuslovne kuće koje su se nekada nalazile ispod Saka česme, u blizini današnje Ulice Strahinjića Bana. Nastava za dečake i devojčice je bila razdvojena, pa su s jedne strane ulice nastavu pohađali dečaci, a sa druge strane devojčice. Upravo ovo je bio povod za organizovanje grupe građana koji su zahtevali da se na mestu male i neugledne crkve sklone padu, sazida moderna škola. Na veliko iznenađenje građana, Beogradska opština je uslišila zahtev i 1891. godine počinje izgranja. Ovo nije prošlo bez peripetija, jer se protiv rušenja crkve posvećene ruskom svetitelju pobunio beogradski mitropolit Mihajlo. Posle dugih pregovora, postignut je kompromis - opština je dobila saglasnost da izmesti crkvu, ali sa obavezom da besplatno dodeli drugi plac i na teret svog budžeta izgradi novu crkvu. Na nesreću po mitropolita i crkvenu opštinu, izgradnja crkve će se više decenija odlagati zbog neuslovnosti dodeljenih placeva i nedostatka sredstava.

Za izgradnju nove škole angažovan je poznati srpski arhitekta Milana Kapetanović. Izgradnja škole biće završena 1893. godine. Tako je Beograd dobio prvu modernu, namenski građenu školu u Beogradu. Škola je u celini podignuta po "Pravilima o građenju škola i o nameštaju školskom" iz 1881. godine. Zgrada je ispunjavala sve uslove koji su potrebni za funkcionisanje jedne škole po tadašnjim modernim evropskim kriterijumima. Vodilo se računa o izboru građevinskog materijala, rasporedu i veličini prostorija, osvetljenju i veličini prozora, instalacijama. Škola je imala i gimnastičku salu, bazen, svlačionice, svečanu salu, što je do tada bilo nezamislivo osnovnim školama Srbije. Zbog svih ovih novina, ali i same arhitekture škole, Dorćolska osnovna škola predstavljala je uzor za izgradnju objekata slične namene u zemlji. Đaci su, u zgradi koja je imala suteren, prizemlje i dva sprata, imali na raspolaganju 16 učionica, a postojale su i kancelarije za upravu škole i te većnica u kojoj su se održavale sednice nastavinčkog veća.

Ocene i za učenike i za nastavnike

Iako je namera prilikom izgradnje bila da se objedine muška i ženska dorćolska škola, mešovita odeljenja dugo nisu postojala. Odeljenja za dečake bila su odvojena od odeljenja za devojčice dvokrilnim vratima koja su bila zaključana, a čak je i ulaz u školu bio razdvojen - dečaci su ulazili na glavni ulaz, a devojčice na ulaz iz školskog dvorišta.  

Tih godina i nastava je bila drugačije organizovana. Osnovna škola obuhvatala je samo prva četiri razreda, u kojima je sve predmete, kao i danas, predavao isti nastavnik koji je vodio razred kroz sve razrede. U školu se išlo svakog dana osim nedelje, za praznike i slave. Na kraju školske godine deca su polagala ispite pred komisijom i školskim nadzornikom. Ono što je interesantno je to da je roditeljima bilo dozvoljeno da prisustvuju nekim ispitima. Nastavnik je, takođe bio ocenjivan za svoj godišnji rad od strane školskog nadzornika, tako da je ispit za učenika ujedno bio i ispit za nastavnika.

Međuratni period

Tokom ratnih godina, škola je  zatvorena jer je služila kao privremena bolnica za ranjenike, a posle oslobođenja Beograda i kao stacionar za povratnike iz zarobljeništva.

U periodu između dva rata, ponovo menja ime. Naime, upravnik škole Bogdan Vasić, 1927. godine predložio je Ministarstvu prosvete da osnovna škola na Dorćolu dobije naziv "Janko Veselinović". Pre toga, škola je nosila naziv Dorćolska osnovna škola i Srpska kraljevska osnovna škola "Dunavski kraj". To je i vreme kada škola doživljava ekspazniju, pa tako hroničar beleži da je početkom 1932. godine, škola je imala 32 odeljenja, a nastava je postala poludnevna. Takođe, u to vreme, škola je imala i zasebno odeljenje za decu sa posebnim potrebama. Cilj je bio da sva deca dobiju bar osnovno obrazovanje prema svojim sposbnostima.

Još jedna stvar po kojoj se škola isticala bio je poseban humanitarni fond iz koga je najsiromašnijim đacima plaćana ishrana u školskoj kuhinji, a jednom godišnje su dobijali garderobu i obuću. Sama školska kuhinja, finansirala se iz budžeta grada i dobrovoljnih prihoda. Postojala je i kasa za uzajamnu pomoć, koju su koristili nastavnici slabog materijalnog stanja. Zahvaljujući solidarnosti i humanosti, svi su imali.

Drugi svetski rat

Osnovna škola "Janko Veselinović" pretrpela je velika stradanja u toku Drugog svetskog rata. Prilikom bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. godine, poginulo je dvoje nastavnika. Danak rata uzeo je i nekoliko učenika, među kojima je najviše Jevreja. Zanimljivo je da je jedan od nastavnika u ovoj školi bio čuveni Miladin Zarić, koji je srečio miniranje Savskog mosta tokom povlačenja nemačke vojske.

Posle oslobođenja 1944. godine, škola je dobila ime Osnovna škola br. II, koje će nositi sve do podizanja na nivo osmogodišnje škole 1953. godine, kada joj je vraćeno ime Osnovna škola "Janko Veselinović".

Škola danas

Šezdesete godine XX veka donele su školi važne promene. Prvo je dozidana jednospratna zgrada u koju su smeštena prva četiri razred, čime je omogućeno organizovanje namenskih kabineta za učenike viših razreda u glavnoj zgradi. Druga, i značajnija promena, usledila je 1969. godine kada se Osnovna škola "Janko Veselinović" sa celokupnim nastavnim osobljem seli u naselje Šumice, na Voždovcu.

U ovu zgradu se useljava Tehnička škola za obradu drveta, unutrašnju dekoraciju i pejzažnu arhitekturu ili popularno nazvana "Drvna",  koja će u prethodnim decenijama dobiti modernije ime - Tehnička škola "Drvo art".

Zbog svog značaja, zgrada Dorćolske osnovne škole, proglašena je za nepokretno kulturno dobro i nalazi se pod zaštitom grada Beograda.