O Dušanovcu se u Beogradu uvek govorilo sa određenom dozom romantičarske sete. Na kraju grada, ali ipak blizu, mikrokosmos stvoren oko onog otegnutog, pravog beogradskog „u“ na prvom slogu naziva. Poznat po vrednim ljudima, zanatlijama, jednom momku čvrstih mišica i razornog udarca, a kasnije i po ulici koja čitav grad polovi na kvartove sa ove i sa one strane Autokomande.

Dušan Spasić – čovek koji je stvorio Dušanovac

Dušanovca ne bi bilo da nije jednog neobičnog čoveka koji je do danas ostao pomalo misterija. Zvao se Dušan M. Spasić,rođeni Beograđanin, koji je poticao iz ugledne vračarske porodice. Ovaj trag o njemu ostavio je u jednom svom prisećanju njegov vršnjak i školski drug, Bogdan Popović, jedan od najistaknutijih književnih krtičara i udvarač Drage Mašin. O njemu Popović piše, prisećajući se dana kada su se beogradski gimnazijalci pobunili protiv strogog i nepravednog ponašanja svojih profesora u Prvoj beogradskoj gimnaziji:

„Naš drug Dušan Spasić, iz poznate porodice Spasića sa Vračara, došao je u školu obučen kao savršen pomodar – crn žaket, šarena svilena kravata, prugaste pantalone, na rukama svetle rukavice – i , prozvan, tako je izašao da govori lekciju pred Zečevićem (Miloš Zečević, profesor opšte istorije). Kada kažem da „govori lekciju“, ja sam se samo služio uobičajnim izrazom, jer Spasić, za sve vreme dok je stajao pred profesorom, nije otvorio usta, no se na pitanja, smešio, gledao u profesora, gledao u nas, i opet se smešio. Smisao njegovog držanja bio je jasan, i Zečević zbunjen, uzrujan, ali savlađujući se, samo je đaka oterao na mesto.“

Vreme prolazi, Spasić stasava i zapošljava se kao pisar u Ministarstvu narodne privrede, u kome će ostati sve do kraja svoje karijere. Vremenom postaje načelnik, pa čak i ministar u jednom periodu početkom XX veka. Istovremeno se angažuje u radu Srpskog poljoprivrednog društva čiji je sekretar i predsednik bio. Čovek sklon napretku i znanju, u više navrata je bio urednik časopisa „Težak“ u kome su po prvi put objavljivani članci u kojima su se srpskim domaćinima prenosila savremena dostignuća iz oblasti poljoprivrede.

I bi… Dušanovac

Ono po čemu je ostao poznat, bio je potez istovremeno i isplativ i vizionarski. Na samom kraju grada, kada se prođe brdo Zapadnog Vračara, nalazilo se njegovo veliko imanje. Tu gradi kuću sa okućnicom i vinograd, kako je tada običaj bio. Spasićevo imanje spuštalo se tada od današnjeg početka Južnog bulevara, pa sve do Topovskih šupa i uz Mokroluški potok (danas Autoput Beograd-Niš). Oko njega počinju da se naseljavaju i manje platežno sposobni došljaci koji grade sklepano naselje.

Ovo je navelo Spasića da uvede kakav takav red, te je isparcelisao veliki poseda na četrdeset manjih i počeo da ih prodaje po povoljnim cenama. I ne samo to, Spasić je misilio dugoročno, u stilu pravog urbaniste, te deo poseda daruje opštini za izgradnju crkve, škole i pijace, a uz zemljište poklanja i određena novčana sredstva za njihovo podizanje i finansiranje siromašnih đaka. Osniva i Društvo za ulepšavanje Dušanovca, koje se bavilo unapređenje uslova života tamošnjih stanovnika.

Naselje, sada već poznato kao Dušanovac, u slavu svog osnivača, počinje brzo da se širi i razvija. Svega nekoliko godina po Spasićevoj deobi, 1912. godine, osnovan je i FK „Dušanovac“, koji će vremenom postati jedan od najstarijih beogradskih klubova. Danas je ovaj klub poznat pod nazivom FK „Voždovac“.

A što se Spasića tiče, njegova sudbina je, ako je verovati ondašnjoj štampi bila tragična slika vremena s početka XX veka. Kao rezervni major srpske vojske, prelazi Albaniju, ali umire 1916. ili 1917. godine u Francuskoj. Tridesetih godina njegovo telo preneto je u domovinu, a uspomenu na njega čuvaće i njegova deca Milovan i Vera, koja su u spomen na oca pomagali rad Opšte vojne bolnice.

Na kraju grada, pa još malo uzbrdo

Najveće Spasićeva zaostavština, Dušanovac, nastavlja ubrzano da se širi između dva svetska rata. Tada već ima i svoju glavnu ulicu Vojvode Gligora, koja je pedesetih godina preimenovana u Ustaničku. I dalje je to naselje malih, prizemnih porodičnih kuća, u kojima žive pretežno radnici i zanatlije. Sa njima ide i sva muka onovekovnih i ovovekovnih prigradskih naselja – nekaldrmisane ulice, problemi sa vodosnabdevanjem i kanalizacijom, nedostatak javnog prevoza…

Ali, nije sve tako crno. U uličicama koje su nastajale kako je ko zidao kuću, niču i kafane, hlebarnice (preteče današnjih pekara), pa čaki i bioskop koji je nosio neobični naziv „Bobi“. Dušanovac je imao i svoje taksi vozilo, doduše jedno jedino, kojim je šoferisao  Žika Ciga, kao i nekoliko fijakera kojima se o vikendu i praznicima odlazilo na izlete. Centar života je Tešovića kupatilo, koje se nalazilo između današnjih ulica Gospodara Vučića i Ustaničke, koje je nastalo na mestu ciglane. Nedaleko od ciglane-kupatila, nalazila su se polja pod kukuruzom i vinogradima, kao i štale i senici mlekare Kovačević.

Prvi veliki pomak biće izgradnja zgrade Žandarmerije, na koju je Dušanovac čekao više decenija. Slično je bilo i sa osnovnom školom, istom onom čije je mesto još 1907. godine označio Dušan Spasić. Škola je posle brojnih apela i molbi napokon otvorena 1928. godine uz prisustvo Dušanovog sina Milovana i drugih uglednih ljudi. Te školske godine u novu školu krenulo je 750 đaka, svih uzrasta, koji su do tada do učionica pešačili čak 4 do 6 kilometara.

Druga faza razvoja usledila je tridesetih godina kada je dugoočekivana pijaca počela sa radom. Nekako u isto vreme počinje sa radom i autobuska linija koja život Dušanovčana čini malo podnošljivijim. Linija je polazila od Slavije, Bulevarom oslobođenja, Ustaničkom sve do Šumica Pašinog brda. Jedno vreme se razmatralo da ovaj kraj ponese naziv Predgrađe prestolonaslednika Petra, ali taj naziv nikada nije zaživeo.

Onaj stari kraj...

A onda je došao april 1944. godine. Pod tepihom bombi počišćeno je gotovo čitavo nasljje. Na trenutak je izgledalo da je život zagasnuo. Ali, samo na trenutak. U poratnom periodu ulica Vojvode Gligora postaje prvo Blagoja Neškovića, pa Ustanička. Dušanovac se širi sve do Pašinog brda, Topovskih šuma, Marinkove bare i sve do današnjih naselja Braće Jerkovića i Medakovića.

Na njegovim ulicama stasavaju neustrašivi mladići koje u svom delu „Kad su cvetale tikve“ sačuvao Dragoslav Mihailović.

 Napokon, oko čuvene Dušanovačke pijace dobija svoj urbani centar, kao i pravi neboder, zgradu „Beomedicine“, u kojoj se nalazila i RK „Beograd“. Stižu i trolejbusi, pa zatim i busevi, a onda i auto-put koji nekadašnje Spasićevo imanje deli na pola. Postaje poznat i po mostu koji je podignut za samo jedan dan, uz obustavljanje saobraćaja na samo dva sata. Da, baš onom Plavom mostu. 

Danas, Dušanovac je pomalo uspavam, ali i dalje opstaje pod naletom novogradnje. Ako skrenete sa Južnog bulevara ili Ustaničke, i dalje možete da osetite onaj nekadašnji Beograd za kojim ponekad tugujemo..