Krajem XIX i XX veka Srbija i Beograd bili su prilično privredno nerazvijeni. Tek sa uvođenjem električne energije u pogone i razvoj železničke mreže, koja je omogućavala brzi prenos sirovina i gotovih proizvoda, počinje i razvoj privrede u Srbiji.  

Zato i ne čudi što su se prve fabrike u Beogradu nalazile uz železničku prugu, koja se pružala desnom obalom Save i Dunava i spajala srpsku prestonicu sa Austrougarskom. U to vreme, Austrougarska je bila najveći trgovinski partner Srbije, što je državu dovodilo u krajnje nepovoljan i zavisan položaj. Zbog ovoga, početkom XX veka odlučeno je da se pokrene opsežno ulaganje u domaće fabrike i osnaži domaća proizvodnja. Među ovim fabrikama bila je Fabrika hartije Milana Vape, koja je početkom dvadesetih godina XX veka svoj zvanični dom dobila u modernoj i impozatnoj zgradi u Bulevaru vojvode Mišića 10.

Od zanatske radionice do fabrike

Osnivač fabrike bio je Milan Vapa, poreklom iz okoline Čačka. Kako je sam isticao, u Beogradu je došao 2. avgusta 1889. godine kao bosonogo i siromašno šumadijsko dete, u potrazi za bilo kakvim poslom. Sudbina je htela da dobije mesto knjigovezačkog šegrta u radnji Pere Pavlovića. Posle nekoliko godina, put ga vodi dalje, u Peštu, gde je nameravao da usavrši zanat. Prisećajući se tog vremena, govorio je da je u mađarsku prestonicu dospeo samo sa jednom austrijskom krunom u džepu, pa je iz straha da je ne potroši, u tim prvim danima pio samo vodu i spavao na klupama Andraši ulice. Verovatno su ove teške godine prvih početaka uticale na to da vremenom Milan Vapa postane i jedan od najvećih srpskih dobrotvora.

Njegova upornost se isplatila i ubrzo nalazi posao u knjigovezačkoj fabrici. Na samom prelazu vekova, 1899. godine, vraća se u Beograd i počinje da radi u Državnoj štampariji, koja se tada nalazila u Pop Lukinoj ulici.

Foto: "Pravda", 1929. - Ostvarenje dečačkog sna Milana Vape

Iako je njegova karijera u državnoj službi bila veoma uspešna, Milan je 1905. godine sa ortacima osnovao radionicu za preradu hartije. Ova radnja nalazila u jednoj trošnoj zgradi na uglu Vuka Karadžića i Topličinog venca. Krajem 1907. godine, tačno 31. decembra, radionica je registrovana u Prvostepenom Trgovačkom sudu kao fabrika i Milan Vapa je za potrebe poslovanja kupio kuću na Kosančićevom vencu. Fabrika je otvorena na Blagovesti, 25. marta 1910. godine i bila je od izuzetnog značaja za razvoj srpske privrede. Naime, od osnivanja Državne štamparije 1831. godine do otvaranja fabrike Milana Vape, Srbija bila primorana da uvozi hartiju iz Austrougarske. To su bile godine carinskog rata, što je dodatno praznilo hronično praznu državnu kasu. Sve ovo ne bi bilo moguće da nije bilo povoljnih kredita. Naime, kada je u Beogradu osnovana Francusko-srpska banka, Milan Vapa je bio prvi klijent, dobivši tako neograničen kredit za razvoj fabrike.

Tokom Prvog svetskog rata, fabrika je potpuno devastirana i sve mašine su opljačkane. Nakon rata, sa stvaranjem nove države, javlja se sve veća potreba za ubrzanim razvojem ove grane privrede. Poslovično nepokolebljiv Milan Vapa prihvatio je i ovaj izazov. Vratio se iz Švajcarske u Beograd i otpočeo mučnu prepisku sa austrijskom vladom oko povrata mašina koje su se nalazile u Beču. S novcem dobijenim od odštete i kreditom dobijenim od Francusko-srpske banke, Milan je kupio novo zemljište na Kalenića guvnu i počeo izgradnju velike i moderne fabrike hartije. Kuću na Kosančićevom vencu u kojoj s nalazila fabrika, prodao je Ministarstvu prosvete koje je u nju smestilo Narodnu biblioteku.  

Prva moderna fabrika hartije

Mesto za fabriku nije slučajno izabrano. Na mestu fabrike prethodno se nalazila parna strugara, u neposrednoj blizini je bila i Vajfertova Prva parna fabrika piva, a planirana je i izgradnja nove zgrade Državne štamparije. Sama fabrika podignuta je uz savski železnički most, a imala je sopstvenu industrijsku železničku prugu, kej za pristajanje brodova na Savi i električni kran za istovar i utovar robe, sopstvenu pumpu za vodu. Takođe, fabrika se nalazila se u neposrednoj blizini Glavne železničke stanice. Zanimljivo je da se u narednim decenijama ovaj nepuni kilometar pruge između Vapine fabrike i Glavne železničke stanice nazivao "kilometar samoubica". Samo ime i novinski napisi iz crne hronike dvadesetih i tridesetih godina XX veka daju odgovor i zašto.

Retko koje preduzeće u Beogradu je imalo ovako povoljnu lokaciju i pogodne saobraćajne veze. Projekat fabrike i fabričkih postrojenja uradio je arhitekta Karl Haniš, specijalista za industrijsku gradnju, te je fabrička zgrada od 3600 kvadratnih metara sagrađena u duhu industrijskih objekata s početka prošlog veka. Unutrašnjost je projektovana planski, kako bi zadovoljila proces proizvodnje što je podrazumevalo kotlarnicu, električnu centralu, odeljenje za preradu sirovina, salu za sortiranje, odeljenje za mašinsku proizvodnju hartije, salu za hlađenje, sečenje, sortiranje i pakovanje, magacin, laboratoriju i odeljenje za smeštanje gotove robe. Sva ova odeljenja bila su opremljena najmodernijim mašinama, kupljenih od nemačkih firmi.

Iako je fabrika hartije bila indusrtijski objekat, posebna pažnja je poklonjena i enterijeru. Pažljivo odabrani arhitektonski elementi bili su vidljivi kako u enterijeru tako i u eksterijeru čime je ostvareno reprezentativno arhitektonsko zdanje u stilu akademizma. Posebni dodatak bila je i mala fabrička kapela, podignuta iznad mesta gde je 1921. godine položen kamen temeljac i posebna povelja o podizanju fabrike. Površina fabričke zgrade, kao i izuzetna opremljenost svih proizvodnih pogona svrstale su Vapinu fabriku u najveće fabrike toga vremena u Srbiji koja je proizvodila finu hartiju za pisanje, štampanje i crtanje, trgovačku i katastarsku hartiju, hartiju za pakovanje, mašinsku hartiju, fini luksuzni i novinski papir.

Početak Drugog svetskog rata doneo je mnoge teškoće Fabrici hartije Milana Vape. Međutim, to je već neka druga priča.

Vapina fabrika kao svedočanstvo privrednog razvoja prestonice

Fabrika Milana Vape značajna je po tome što je ona prva namenski građena fabrika. U vreme kada je izgrađena, spadala je u red velikih i modernih industrijskih preduzeća, a strani stručnjaci su govorili da se može uporediti sa sličnim fabrikama hartije u razvijenim evropskim zemljama.

Iako već više decenija nije u funkciji fabrike, ova značajna zgrada proglašena je spomenik kulture i nalazi se pod posebnom zaštitom države, kao jedan od najbolje očuvanih primera industrijske arhitekture u Beogradu i Srbiji. Iako u centru velikog gradilišta, koje će zauvek izmeniti izgled grada, ova velelepna zgrada i dalje ponosno stoji kao spomen na godine najvećeg privrednog uspona Beograda.