Iza dveri Narodnog muzeja, na zidovima nalazi se slika neprocenjive vrednosti dobijena na čuvanje nakon tragičnog okončenja života jednog mladog, tajanstvenog gospodina. Reč je o remek-delu kubizma španskog slikara Pabla Pikasa, koje je zbog jedne pljačke decenije čamilo u dubinama depoa Narodnog muzeja.

Nadaren izuzetnim crtačkim i slikarskim umećem, rasplaljen stvaralačkom strašću zbog koje će postati neumorni tvorac oblika, Španac Pablo Ruiz Pikaso, ovekovečio je 20. vek. Bio je vinovnik i inspirator pravaca, poput kubizma i sugestivnog ekspresionizma, koji predstavljaju pravi pravcati revolucionarni prevrat u modernoj umetnosti. Sin profesora umetnosti Hozea Ruiza Blanka i Marije Pikaso, od koje je kasnije preuzeo prezime, rođen je u andaluzijskom gradu Malaga 1881. godine, a preminuo je 1973. godine u mondenskom selu Mužin iznad Kana u 91. godini života. Slikanje, strast, boemski život i mnoštvo žena, obeležili su život umetnika čije ime gordo odjekuje i dan-danas u likovnom svetu i šire.

Jedna od sedam

Poznat kao veliki ljubavnik, menjao bi žene kao slikarske tehnike, navika koju je stekao od oca koji je nedeljom bio redovan gost mesne ulice "crvenih fenjera". Najdublji trag, pak, ostavilo je njegovih sedam ljubavnica koje je nazivao svojim muzama. Prva, ujedno i najduža veza, bila je Fernanda Olivije. Model, žarkocrvene kose, divnih crta lica i izvajanog tela, ušetala se u njegov život sasvim slučajno, u potrazi za zaklonom od kiše 1904. godine. Od tog trenutka pa nadalje, sve do 1912. godine kada ga napušta zbog njegove neizdržive posesivnosti, ona postaje samo njegova, zabranivši joj da pozira drugima. Upravo ona, kao predmet, obeležila je rađanje novog pravca - kubizma.

Foto: YT screenshot / RTS

Za svega nekoliko meseci 1909. godine, Pikaso je naslikao 60-ak portreta svoje tadašnje životne saputnice. "Glava žene" je jedan od tih. Ulje na platnu, nastalo dve godine nakon "Gospođice iz Avinjona", kako tvrde poznanici umetnosti, je delo na kojem se prvi put javlja "kubistički postupak, kojim se motiv prelama na osnovne geometrijske oblike, a prostor zgušnjava gubeći dubinu". Smatra se da je "beogradski Pikaso" jedan od najboljih primera analitičkog kubizma koji je Pikaso sa Žoržom Bakom razradio u periodu od 1909. do 1912. godine. U ovom periodu oba umetnika koriste braon i neutralne tonove, pokušavajući da dočaraju predmet kao da ga posmatraju iz više uglova. Ovaj period prekinuta je i Pikasovim begom u Španiju zbog, ni manje ni više, hapšenja zbog sumnje da je učestvovao u krađi "Mona Lize" iz pariskog Luvra 1911. godine.

Tajanstveni mesje Šlomović

Kao i sam Pikaso, i njegovo delo je imalo uzbudljivu istoriju. Naime, pre nego što je platno dospelo u Narodni muzej u Beogradu, ono se nalazilo u posedu Ambroza Volara, čuvenog pariskog galeriste i kolekcionara. Sam Pikaso je rekao o njemu: "Ni jednu od najlepših žena sveta nisu toliko često opisivali ili slikali koliko su Volarda. Ipak od svih njegovih portreta koja su načinili Sezan, Renoar… Moj kubistički prikaz Volarda je najbolji."

Na scenu potom stupa misteriozni mladić po imenu Erih Šlomović, koji je obeležio poslednje godine kolekcionarovog života u vidu saradnika i ličnog asistenta. O ovom Jervejinu iz Hrvatske, koji se na kulturnoj sceni pojavio tridesetih godina prošlog veka kao trgovac umetnina, vrlo malo se zna sa sigurnošću - čak ni mesto rođenja ne može se sa pouzdanošću reći. Nakon smrti galeriste  Volara 1939. godine, Šlomović nasleđuje zbirku, u čijem sastavu je bila Pikasova "Glava žene", i donosi je u Beograd sa namerom da osnuje sopstveni muzej. 

Zbog svog porekla, Erih biva meta okupatora, te sa porodicom beži iz Beograda i skriva kolekciju kod rodbine u selu Bačina kod Varvarina. No, sudba se nije dala izbeći, gasna komora ugasila je život 27-godišnjaka u aprilu 1942. godine na Starom Sajmištu.

Cela Šlomovićeva zbirka, uključujući i "Glavu žene", predala je njegova majka Roza novonastaloj državi, i ona se od 1949. godine čuva u Narodnom muzeju u Beogradu. Pikasovo remek-delo obitava tu sve do naširoko poznate pljačke 1996. godine, kada se skupa sa ostalim fundusom seli u mračne dubine depoa Muzeja.

Usled obnove ove kulturne institucije, izranjanje na površinu je prolongirano sve do 2018. godine, kada su ljubitelji umetnosti ponovo imali priliku da vide Pikasovo apstrakno delo, a da to pritom nije u knjizi ili na fotografiji.