Nekada je današnji sam centar Beograda bio dom prestupnicima raznih vrsta, ili makar onima koji su za zločine optuženi. Na današnjem stecištu beogradske studentarije i ponekog srednjoškolca - Studentskom trgu - nalazio se ozloglašeni zatvor, u narodu poznat kao Glavnjača.

Teško da smo o njemu ikada učili u školi, ali nas je na njegovo postojanje podsetila serija "Senke nad Balkanom", gde je sama Glavnjača jedno od mesta gde se radnja odvija. Godine 1864. na mestu današnjeg Hemijskog fakulteta nikla je zgrada Beogradske uprave, gde se istovremeno nalazilo i krivično odeljenje policije i sam zatvor, prevashodno u podzemnim prostorijama.

Foto: RTS / Screenshot - Dragan Bjelogrlić je u seriji "Senke nad Balkanom" dočarao nekadašnji izgled Glavnjače

Kako su godine prolazile, zatvor je bio sve veći ali i sve pretrpaniji, a svoj vrhunac dostiže dvadesetih godina XX veka. Kako su potreba za kapacitetima bile sve veće i kako je zatvoru bila potrebna strožija kontrola, ćelije (mahom namenjene desetinama ljudi) su bile podeljene u četiri celine. Najveća, prva i glavna ćelija (rekli bismo "default") bila je upravo "Glavnjača", po kojoj je čitav zatvor dobijo kolokvijalni naziv. Odeljak za žene zvao se "Ženski salon", a onaj namenjen zatvorenicima višeg staleža, ironično, "Gospodska soba". Četvrta soba je krstila sve buduće zatvore, budući da je bila mala, mračna, bez ijednog prozora - zvali su je "Ćorka".

Foto: Privatna arhiva / razglednica - Nekada je deo "Pozdrava iz Beograda" bio i gradski zatvor (na slici levo) 

Zatvor sa pogledom na Berzu

Zabeleženo je da su uslovi u gradskom zatvoru bili grozni i nehumani. Osuđenici su bili lišeni grejanja, kreveta, toaleta (što znači da su nuždu obavljali tamo gde su jeli i spavali) - rečju, ljudskog dostojanstva. Hrane bilo tek toliko da se preživi, a u ćelijama predviđenim za šezdesetak ljudi živelo je više od tri stotine. To znači da su se bolesti i zaraze širile munjevito i da je jedan mrtvi zatvorenik značio bar još petoricu. Tako je bar bilo početkom XX veka, te je u narodu počeo da raste strah od zatvorenika koji bi odslužili svoju kaznu ili ne daj bože udruženim snagama pobegli iz zatvora. Beograđani, a najpre trgovci, juveliri i generalno ljudi koji su imali šta materijalno da izgube, plašili su se besa robijaša usled neljudskog tretmana.

Stvari postaju još gore nakon 6. januara 1929, kada kralj Aleksandar proglašava svoju diktaturu. Samo ove godine kroz zatvor je prošlo više od 12 hiljada zatvorenika, nakon što je uveden Zakon o zaštiti države. On je stvorio osnov da se uhapse stotine (ili hiljade) ljudi, te je masa novog ljudstva u Glavnjači pripadala upravo "političkim zatvorenicima".

Foto: Pavle Kaplanec - Na mestu današnje zgrade Hemijskog fakulteta, nekada su umesto studenata zatvarani prestupnici 

Konačno, 1927. godine vlast odlučuje da se nešto preduzme. Sagrađena je nova zgrada namenjena tehničkom odeljenju Beogradske uprave. Kako je tu bilo i sedište takozvane "političke policije", ovde su odlazili i "politički zatvorenici". Administracija se seli na Obilićev venac, gde je tokom Drugog svetskog rata bilo sedište Specijalne policije i jedan od kazamata u kome su zatvarani protivnici nacista. 

Premda je uspeo da razori gomilu istorijski i kulturološki važnih beogradskih zdanja, ni Drugi svetski rat nije srušio gradski zatvor. Zgrada je bila oštećena u par navrata tokom ratnih godina, ali je opravljena, obnovljena i nekako sačuvana. Tek deceniju kasnije je porušena iz mnogo prijatnijeg razloga - Beograd se ponovo gradio zlatnih pedesetih. Na arhitektonskom projektu novog ruha grada nije bilo mesta nečemu tako rogobatnog naziva (i svrhe) kao što je "Glavnjača". Dvojac sačinjen od Đorđa Stefanovića i Aleksandra Sekulića je Studentski trg namenio zgradama Univerziteta u Beogradu, dok je pred nekadašnjim zatvorom, a sada fakultetom, pomignuta spomen-ploča nepravedno osuđenim žrtvama sistema u kome je Glavnjača postojala.