Dok su mu boemske besede i vredni radnici krojili autentičan duh, tako je Gradić Pejton u očima Beograđana postao sinonim jednog srdačnog, prijateljskog i svima dragog mesta. Onog koje vas naprečac osvaja toplom dobrodošlicom, i mesto na kome, pre no što ste toga i svesni, počinjete da se osećate istinski prihvaćeno. Zbog toga je i sam Gradić svima prirastao za srce – toliko da su, ukoliko je trebalo, uvek bili spremni na korak dalje ne bi li sačuvali svoju oazu.

A na nevolju mnogih, prilika za tako nešto bilo je poslednjih decenija i više no dovoljno. Obaška što Grad Beograd od starta nije imao jasan plan o tome kako da ovom mestu sačuva izvornu lepotu. A upravo je zahvaljujući toj lepoti Gradić Pejton izgledom i dopadljivošću plenio svakoga ko se tu zadesi. Ono što tada niko nije znao – a što će vračarci nenadno doznati tek mnogo kasnije – jeste da je "životni vek" Gradića, još prilikom izgradnje, predodređen tek na 10 godina.

Danas bi to značilo da Zanatski centar Vračar zvanično ni ne postoji. Sukladno tome, nije bilo valjanog razloga da se ulaže u njegov opstanak, što za sobom povlači i činjenicu da, prema tvrdnjama zanatlija, "grad godinama ekser u dućane nije zakucao".

Štaviše, sudbina Zanatskog centra od tog trenutka postaje sve neizvesnija. Prema planovima urbanista bio je predviđen za rušenje, dok izostanak ma kakve strategije da mu se status konačno reši dovodi do toga da – iako ni do danas ne gubi na autentičnosti i ljupkosti – Gradić Pejton i dalje trpi teret zuba vremena. Star je i oronuo, uz tek sporadična obećanja da će mu se jednoga dana vratiti stari sjaj.

Povrh svega, i pojedini zakupci imali su udela u tome: po sopstvenom nahođenju bi nadograđivali lokale, zatvarali prolaze ili spajali radnje. A posledice takvog nemara vidne su i danas: od izbledele fasadne boje i sasušene stolarije, do zarđalih metalnih sklopova i prokišnjavajućih lokala.

Ni odluke gradskih otaca poslednjih godina nisu ulile nadu da će se u tom pravcu nešto konkretno preduzeti. Naprotiv, zanatlije i žitelji Vračara prilično su neprijatno bili iznenađeni naumom da se Gradić Pejton sruši i da se na tom mestu izgradi garaža.

Takav je bio plan predložen 2005. godine. Paradoksalno, iste godine preminuo je i profesor Ranko Radović, zahvaljujući kome je Vračar i dobio svoj trademark. "Maštovite" ideje nizale su se jedna za drugom: najpre je uklonjen parking i umesto njega sagrađena banka; potom je ipak rešeno da se parking pretvori u garažu i da se na krovu iste dogradi dečje obdanište... Predlozi su išli i dotle da se na ovom mestu nađu muzički ili tržni centar, pri čemu je lokalitet Vračara gotovo naprasno postao mestom stanovanja od prestiža.

Bitka za Pejton – može li vračarska oaza opstati u vrevi modernog grada?

Do tog trenutka, malo ko je od zanatlija imao motiv da ulaže u izgled centra. Pritisak od iseljenja bio je manje-više konstantan, ali je tek obelodanjivanje planova gradskih vlasti potaklo istinski revolt. Počev od 2005., kada je postalo jasno da Grad namerava da sprovede u delo sve što je zamišljeno, iz revolta su se izrodile konkretne akcije.

Najpre su same zanatlije odlučile pokrenuti peticiju. Protestni skupovi, a potom i koncerti tim povodom priređeni, počeli su okupljati sve više nezadovoljnika. A nadalje je sve teklo manje-više po inerciji – zanatlijama se pridružuju ne samo komšije Čuburci, već i glumci, slikari i novinari, te svi koji su želeli sačuvati voljeni Gradić. Pozorišne predstave i pesnički resitali upriličeni su sred samog Zanatskog centra, dok je peticija za očuvanje izbrojala čak 35.000 potpisa podrške.

Prašina koja se podigla ubrzo je prerasla u pravi medijski rat protiv tadašnje uprave Grada. I mada su političke igrarije nesumnjivo kumovale celoj ujdurmi, građani su se izričito protivili uplivu stranačkih i ličnih interesa. Revolt je naposletku iznedrio i donekle prihvatljive kompromise: zanatlijama je obećana pomoć oko legalizacije i upisa u katastar, dok bi Grad izašao sa novim predlozima za očuvanje Gradića.

Uprkos tome, garancije su i dalje bile pod znakom pitanja. Jedan od tadašnjih uslova bio je da se Zanatskom centru vrati izgled s početka 80-tih godina prošlog veka. U tom slučaju, Grad bi kao vlasnik imao osnov da ga zaštiti kao ambijentalnu celinu, te umesto privremenog mu dodeli status trajnog objekta.

Da ne bude sve tako crno, u međuvremenu je došlo i do pozitivnih pomaka. Godine 2010., na četrdesetu godišnjicu otvaranja Zanatskog centra, na centralnom trgu otkrivena je spomen-ploča profesoru Ranku Radoviću. Ime čuvenog arhitekte poneo je i sam trg, ali do dana današnjeg status Gradića delom ostaje nerešen.

Pritom, građani glavnog grada – uz umetnike, arhitekte i istaknute akademike – redom su saglasni kada je reč o značaju Zanatskog centra za Beograd. Jer, on nije tokom godina postao tek ogledalom tipičnog ambijenta Vračara. Ne treba stoga da iznenadi ni činjenica da su Beograđani vremenom razvili poseban odnos, naročitu bliskost sa svojom malenom oazom. Naposletku, Gradić Pejton, u svojoj šarolikoj jednostavnosti, predstavlja onaj vitalan delić humanosti, pružajući svojim "stanarima" dašak topline sred velikog, modernog grada.