Od samog nastanka grada, strmina Savske padine bila je ulaz u varoš za razne putnike namernike. I dok je tokom prvih miljenijum i nešto ovaj ulaz bio tek goli kamen ispreseca močvarama i barama, sa povratkom Srba i širenjem varoši sredinom 19. veka, i sama padina poprimila je nove obrise i postala užurbana trgovačka četvrt. Samim tim, ovo je i mesto gde su počeli da niču prvi hanovi, a potom i hoteli u kojima su konačište nalazili trgovci sa svih strana. 

Jedan od ovih hotela, izgrađen u neposrednoj blizini Železničke stanice, bio je i hotel "Astorija", delo arhitekte Ivana Savkovića, a u vlasništvu uspešnog beogradskog hotelijera Đurđe Ninkovića.

Konačište za svačiji džep

Iako nam danas to čudno zvuči, Beograd je tek tridesetih godina izrastao u pravu prestonicu Jugoslavije. Najveći grad, postao je i prava turistička atrakcija koja je privlačila putnike domaće i strane. Uskoro se ukazala i potreba za izgradnjom hotela i pansiona koji su bili prihvatljivi i za one koji nisu baš bili dubokog džepa. Jedan od promoćurnih hotelijara koji je uvideo isplativost ove kategorije gostiju, bio je Đurđa Ninković, koji je svoju poslovnu imperiju počeo da gradi početkom dvadesetih godina u Pančevu. 

U Beograd dolazi krajem dvadesetih godina, a njegov prvi hotel bio je hotel "Pošta", nazvan tako zbog blizine zgrade Glavne pošte u Savskoj. Ispostaviće se da je hotelijerski posao veoma unosan, te Ninković odlučuje da posle udaje njegove ćerke Ljubine za arhitektu Ivana Savkovića izgradi još jedan hotel. 

Arhitekta Savković, poreklom iz Žarkova, završio je studije arhitekture u Beču 1930. godine, ali se tek pet godina kasnije vraća u otadžbinu gde ostvara sopstveni arhitektonski biro. Jedan od prvih  i najznačajnijih projekata bio je projekat hotela "Astorija", čiji je suvlasnik sa tastom i bio. 

Izbor je pao na plac koji se nalazio na uglu ulica Milovana Milovanića i Mihaila Bogićevića, ulicama koje su vodile ka čuvenoj strmini Balkanske ulice. Udruživši sredstva, porodice su početkom 1937. godine počele izgradnju hotela, da bi svečano otvaranje usledilo 1. Maja 1938. godine. Prvobitno je i novi hotel nosio naziv "Pošta", ali je uskoro preimenovan u "Astorija", naziv koji će nositi narednih 80 godina. 

Foto: "Vreme", 1938.

Projekat hotela – funkcionalna organizacija prostora

Ondašnja štampa je isticala da je hotel "Astorija" bio uvršten među pet najvećih beogradskih hotela, što je svakako i bio. Zahvaljujući funkcionalnom dizajnu, Savković je uspeo da na relativno malom i kosom placu smesti hotel koji je imao čak 79 soba različite strukture i veličine. 

Prema prvobitnom dizajnu, zgrada je imala dva ulaza, po jedan iz svake ulice koje su omeđivale plac, koje su vodile u glavni hol sa recepcijom i telefonskim kabinama. U ostatku prizemlja nalazili su se kafana sa salom za igranke i berbernica, dok je jedan deo prizemlja sa ulazom iz ulice Mihaila Bogićevica bio predviđen za biro arhitekte Savkovića. Ovde se nije zaustavljala povezanost vlasnika sa hotelom. Iznad biroa, na prvom spratu hotela, nalazio se stan direktora hotela u kome je živela porodica Ninković. 

Hotel je pored prizemlja i suterena imao još pet spratova sa sobama različite veličine. Sem po dva veća apartmana na svakom spratu, ostale sobe su delile zajedničko kupatilo, odvojeno muško i žensko. Ipak svaka manja soba imala je lavabo sa toplom i hladnom vodom, što je bio svojevrsni luksuz, električno osvetljenje, centralno grejanje i velike prozore koje su pružale direktno osvetljenje i prozračnost prostoru. Iako skromno opremljeno i cenovnog ranga hotela druge kategorije, hotel je pružao ugodan smeštaj svojim privremenim stanarima. 

S druge strane, spoljna arhitektura, iako modernistička, se nije se posebno izdvajala od okoline, jer je prilikom projektovanja zgrade akcenat bio stavljen na funkcionalnost i maksimalnu upotrebljivost prostora. 

Drugi svetski rat i nacionalizacija hotela 

Drugi svetski rat doneo je značajne promene u radu hotela. U razrušenom gradu, hotel je postao stanište oficira Vermahta. Ovo, pak, nije sprečilo porodice Ninković i Savković da u njemu organizuju sklonište za one koji su bile žrtve progon okupatora, jer niko nije ni mogao da posumnja da će najtraženiji begunci biti smešteni upravo pred samim "nosem" okupatora. 

Ipak, ovo nije odigralo preteranu ulogu u postupcima nove vlasti posle rata. Hotel, stan i arhitektonski atelje su nacionalizovani. Pod društvenom upravom ostaće i dalje hotel, ali se na njegovom održavanju nije preterano radilo. Fasada i enterijer su, doduše, više puta renovirani u manjem obimu, ali je najopsežniji izmene su izvršene posle privatizacije 2009. godine, kada hotel dobija potpuno novi enterijer i novo ime - "Queen Astoria Design Hotel". 

Danas ovaj hotel i dalje ponosno stoji i pruža dobrodošlicu onima koji uz Balkansku uzbrdicu dolaze u naš grad.