Na dvadesetak kilometara od centra Beograda, na brdu koje je nekada bilo greben Panonskog mora, nalazi se beogradsko naselje Rucka. Ipak, ovo nije niti prvi naziv, niti prva lokacija na kojoj su stanovnici ovog sela nekada našli svoje utočište. Njihovi čukun-čukun preci živeli su u misterioznom Hrvatskom selu, koje se nekada nalazilo na sasvim drugom kraju opštine Čukarica.

O njegovom nastanku postoje dve priče, o nastanku samo jedna i sve su vezane za knjaza Miloša Obrenovića.

Priča Joakima Vujića

Putujući Topčiderskim drumom iz Ostružnice, Joakim Vujić pominje Hrvatsko selo. Prostor na kome se nalazilo je savska obala, na ušću Topčiderske reke u Čukaričkom rukavcu. Iz današnje perspektive, to je mesto na kome se donedavno nalazilo Jugopetrolovo skladište goriva, nadomak Hipodroma.

Ima pretpostavki da je naseljen seljanima sa leve obale Save, iz Srema, gde su i živeli Hrvati. I nije bilo u to vreme ničega neobičnog da su stanovnici, i Srbi i Hrvati, prelazili sa jedne na drugu obalu reke, u zavisnosti od političkih prilika.

I sam položaj Hrvatskog sela, blizina Ade Ciganlije, omogućavao je snažniju komunikaciju među ljudima sa obala Save. A i sam je Miloš Obrenović rado podržavao i pomagao naseljavanje ovih vrednih ljudi, često im pomažući i u novcu i oruđu.

Kada se uplete knjaz

Druga priča mogla bi imati podnaslov „Od Savamale do Rudske“. Naime, današnje selo Rucka (tada Rudska)nastalo je za vreme kneza Miloša, preseljenjem stanovnika iz Savamale, koja je u to doba bilo selo koje pominje i Joakim Vujić. Zbog lošeg položaja, praktično u samom koritu reke, selo je često bilo plavljeno, a stanovništvo su činili vredni, ali siromašni ljudi. Živeli su u kućercima od blata i dasaka, a od imovine su u glavnom imali ono što su mogli poneti na sebi i u skromnom zavežljaju. Ipak, kao i sada i tada je ovaj deo Beograda imao veliki ekonomski potencijal, te početkom 1820-ih Miloš naređuje njegovo uređenje. Savamalci su dobili ultimatum koji se ne odbija - po knjaževoj naredbi nakratko su preseljeni na Adu na Savi.

Uskoro je Miloš „bacio oko“ i na taj prostor, pa su seljani morali da idu dalje. I kako navodi Rista T. Nikolić, u Srpskom etnografskom zborniku, Knez prisvoji adu i stanovnici, „koji su poreklom uglavnom bili Ličani, „Rvati“ zbog čega je i selo prozvato „rvatskim“, morali su se preseliti.  Doznavši na Umci, da ima u blizini dosta nezauzete zemlje, knez Miloš naredi, te se stanovnici sa Ade presele u dolinu Stepašnicu na mesto, koje se danas zove Staro selo, gde je najpre bilo današnje selo Rudska. Tu je bilo onda oko 10-15 kuća, krovinjara i pletara“.

Sve seobe Ruckanaca

Ovaj izbor, pak, nije bilo slučajan. U arhivi knjaževe kancelarije nalazi se pismo iz 1824. godine koje je ober-knez Ostružničke nahije Nikole Stankovića uputio knjazu Milošu, u kome se knjaz obaveštava da nekoliko porodica iz Umke želi da se preseli s druge strane Stepašnice (potok koji razdvaja Umku i Rucku) i napravi naselje. U pismu se nalazi i zaključak da je zahtev Umljana odbijen jer je sam Miloš još ranije zabranio naseljavanje na području Rucke i Dubokog.

Kada se ukazala potreba da se stanovnici Savamale presele i sa Ade Ciganlije, knjaz se setio ovog pisma i naredio preseljenje porodica u današnje staro selo Rucka. Ono se nalazilo u produžetku današnje Tesline ulice u Umci.

Ali, isti problemi koji su pratili seljake u Savamali, pratili su ih i u novom staništu. U narednih deceniju i nešto zadesile su ih epidemije kuge i kolere, koje su desetkovale porodice naseljenika. O tome svedoči i staro groblje koje se još uveko može videti na nekim mestima. Bežeći od „nezdrave“ zemlje, odlučili su se na uspon uz brdo s druge strane potoka Stepašnica. Mada danas ne izgleda tako, nekada je današnja Rucka bila obrasla gustom šumom koja je stradala u narednim decenijama. Prvo je iskrčena za potrebe izgradnje kuća i okućnica, a zatim za njive i pašnjake.

Vremenom je selo postalo naselje, sa svom pratećom infrastrukturom – strujom, vodom, školom i domom kulture, mada i dalje kuburi sa asfaltom. Danas Rucka broji oko 350 stanovnika, a zanimljivo je da su većinom u pitanju potomci onih prvobitnih porodica koje su iz Like i Bosne, preko Savamale, Ade Ciganlije i Umke stigle do današnjih adresa.