"Majstore, ima izlaz!" u Beogradu se prvi put moglo čuti 14. oktobra davne 1892. godine. Te srede, "šofer" je povikao "đihaaaa" i upregnuti dvojac dorata povukao je tramvaj krcat putnicima od Kalemegdana do Slavije. Tako je rođen gradski prevoz u Beogradu.

Koncesijom do tramvaja

A svemu je kumovao Milovan Marinković, tadašnji predsednik beogradske opštine. Naime, samo godinu dana ranije on je potpisao ugovor na 45 godina sa Periklesom Cikosom, Grkom nastanjenim u Milanu, koji je pobedio na međunarodnom konkursu za izgradnju termoelektrane u Beogradu, a ustupljena mu je i koncesija za osvetljenje i "varošku železnicu".

Dokument je predviđao uvođenje tramvaja na konjsku vuču, paru, vazdušni pritisak i struju, i to na tri linije: do Novog Groblja, do Železničke stanice i do Topčidera.

 Zanimljivo, po planu je bilo predviđeno da linija koja je išla od Terazija, preko Marvenog trga (trg Nikole Pašića), Fišekdžijskom ulicom (Bulevar kralja Aleksandra) i Novim putem (Ruzveltova), pored prevoza građana, služi i za prevoz pokojnika.

Plava krv u vožnji gradom

 Foto: Blic - Prvi "konjski tramvaj" u Beogradu po ugledu na Njujork, Pariz, London i Berlin

"Konjski tramvaj" predstavljao je pravu atrakciju na ulicama prestonice. Deca bi trčala za njim, a gospoda, naviknuta na laganu šetnju, podizali su šešire pozdravljajući "novovremski" fijaker.

Među putnicima, kako beleži istorija, često su se nalazili kralj Aleksandar Obrenović i njegova supruga kraljica Draga Mašin. Pripoveda se da su uživali osećajući vetar u kosi i vazda bili dobro raspoloženi i nasmejani dok su odmahivali građanima.

Ova "avantura na dva konja" trajala je promenljivo, od 25 do 40 minuta, sve u zavisnosti od toga koliko je puta "ljuta zaprega" morala da stane. Naime, svako je mogao da zaustavi tramvaj gde god je želeo kako bi izašao ili se popeo, a gromki topot konja po kaldrmi zatim bi veselo nastavio da odjekuje brzinom 5-7 km/h.

Oznojeni dvojac konja bio je smenjivan na svaka dva sata, a u svojoj smeni zaprega je pravila četiri ture.

Foto: Marko Stojanović

Trasa "konjskog tramvaja" sa oznakom 1. kretala je od Policijskog komesarijata, do Železničke stanice, nastavljala se Spomeničkom ulicom (današnja Nemanjina), zatim bi zalomila u Fruškogorsku (danas Resavsku ulicu) sve do raskrsnice sa Kragujevačkom (Ulica kralja Milana), gde se nalazio Oficirski dom. Odatle je do Slavije korišćena pruga linije koja je saobraćala od Kalemegdana.

Ova linija je brzo izmenjena zbog nekoliko nezgoda koje su se desile na njoj. Naime, strmina ulice Rige od Fere, u više navrata, dovela je do prevrtanja tramvaja te je 1912. godine ruta prebačena u Knez Mihailov venac (danas ulicu Tadeuša Košćuškog). Tako je postavljen temelj čuvene kružne tramvajske linije broj 2 (koja je uspostavljena tek 1928.), a tramvaj 1 više ne postoji.

Točkovi na struju

Beograd je jurio u korak s vremenom. Elektrifikacija se širila, dalekovodi razvlačili i ubrzo je struja počela da menja konjsku zapregu. Prva tramvajska linija na struju puštena je već 1894. samo godinu dana od završetka prve električne centrale.

Taman pred leto, šinama se zakotrljao električni tramvaj. Od milošte prozvan "Čičica", brisao je ulicama brzinom od 10 km/h, vozajući Dušanovom ulicom, preko Rige od Fere i Gonjeg gradskog polja, sve do Pristaništa.

Foto: Arhiv Narodne biblioteke Srbije

U to vreme, duž Ulice kneza Miloša i Topčiderskog puta, nalazilo se nekoliko skretnica za mimoilaženje tramvaja. Tokom toplih letnjih dana, za "varošku železnicu" je kačen i otvoreni vagon kako bi gospoda bolje uživala u vožnji. Drvene klupe na kojima se sedelo, nalazile su se na sredini vozila, dok je kondukter naplaćivao karte različitih boja (u zavisnosti od broja stanica koje je putnik želeo da preže) skačući po daskama kojima je vagon bio oivičen sa spoljne strane.

Šofer, ili kočničar kako su ga zvali, tramvajem je upravljao stojeći. Na poslednjoj stanici skidao bi polugu kojom je regulisao brzinu kretanja, prenosio je i montirao na drugom kraju vagona i kretao nazad, tako da nije bilo potrebe za okretnicama.

Foto: Wikipedia - Istorijski arhiv Beograda

Tramvaj je sa stanice kretao na znak konduktera koji bi, nakon što se putnici ukrcaju, povlačio kožni kaiš razvučen duž tramvaja i tako zvonio kočničaru da krene.

Do svršetka 1905. godine sve linije varoške železnice bile su na struju, a Beograd je ponosno stajao u društvu svih prestonica Evrope. Pred Prvi svetski rat, 1912. godine, prestonica je imala 8 linija, 24 tramvaja i 12 prikolica kojima je, te godine, prevezeno 7.500.000 putnika.

Nastavak teksta pročitajte OVDE.