Danas je Bulevar kneza Aleksandra Karađorđevića na Savskom vencu jedina vidljiva zaostavština kneza Aleksandra u Beogradu. Ipak, pre više od vek i po, njegova imanja obuhvatala su dobar deo tadašnje beogradske varoši. 

Knežev dvor i Kneževa bašta

Sve je počelo sa Karađorđem. U nemirna vremena Prvog srpskog ustanka, Beograd je posle više vekova ponovo postao glavni grad srpske autonomije. Kao jedan od vođa ustanka, Karađorđu su ustupljena neka imanja u Srbiji i Beogradu, pa je čak po njemu nazvana i jedna ulica, deo današnje ulice Kneza Mihaila u kojoj se nalazio njegov konak. Sa dolaskom Miloša na vlast, imanja su oduzeta. Tek 1840. godine knez Mihailo dopušta drugom po redu Karađorđevom sinu, Aleksandru, da se vrati u Srbiju i povrati očevinu. Dve godine kasnije, posle puča koji su izveli ustavobranitelji, mladi Aleksandar Karađorđević stupa na srpski presto i dobija titulu kneza. U narednim godinama, zbog svog statusa, pored uspešnog upravljanja i uvećavanja nasledstva, i sam Aleksandar od države dobija određene posede u Beogradu i Srbiji.

Sigurno naujupečatljiviji deo kneževog posed bio je Knežev dvor ili Stari konak na Terazijama. Smešten na mestu današnjeg platoa između Starog i Novog dvora, kuća je prvobitno bila vlasništvo bogatog i uticajnog Stojana Simića, koji je 1842. godine prodaje državi za potrebe smeštaja kneza i njegove porodice. 

Pored samog konaka, dvorski kompleks je sadržao i posebne zgrade za smeštaj kneževe garde, konjičku gardijsku kasarnu, kao i Mali dvorac. Najlepši deo kompleksa bila je bogata bašta koja je bila uređena prema istančanom ukusu kneginje Perside Karađoršević.

Nekoliko stotina metara dalje, u današnjoj ulici Kneza Mihaila, koja je tada bila samo niz bašta i placeva povezanih uskim sokacima, nalazila se Kneževa bašta. Kao i dvorska bašta, i ova bašta je bila posebno i pažljivo uređena, a biljke su uvožene i iz inostranstva. Sama bašta je bila ispresecana popločanim puteljcima sa klupama za odmor u bogatom hladu drveća. Od česme koja se nalazila u jednom ćošku bašte vremenom je postala čuvena Delijska česma, a na mestu Zdanija ili Delijskog konaka danas se nalazi zgrada Zadužbine Nikole Spasića na broju 47 ulice Kneza Mihaila.  

U nastavku Kneževe bašte nalazila su se još dva velika placa. Prvi se nalazilo u današnjoj ulici Vuka Karadžića i prema zapisima bilo je svojina Jevrema Nenadovića, oca kneginje Perside, koji ga je prepisao svojoj kćerci. Ipak, prilikom konfiskacije kneževe imovine 1868. godine, i ovo imanje je stavljeno na licitaciju. Kupuje ga beogradski trgovac Vojin Radulović, koji na njemu diže kuću. U nastavku ulice, na uglu Vuka Karadžića i Cara Lazara, nalazilo se još jedno imanje koje je iste godine kupio Nikola Predić za potrebe stanovanja svoje porodice.

Hotel "Srpska kruna" i imanja na Velikoj pijaci

Imanja Karađorđevića nalazila su se i sa obe strane Velike pijace, današnjeg Studentskog trga. 

Hotel "Srpska kruna” se nalazio u današnjoj Uzun Mirkovoj ulici broj 1, u zgradi u kojoj se danas nalazi Jugoslovenska kinoteka. Hotel je imao prizemlje, u kome se nalazila gostionica i  sprata sa sobama za smeštaj gostiju i salom za igranke. Glasio je za najbolji beogradski hotel tog vremena, u kome su odsedali isključivo stranci. Posebna atrakcija bio je 100 metara dubok bunar u dvorištu zgrade. Posle smene dinastija, hotel je otkupila Beogradska opština za smeštaj administracije.

Na drugom kraju Velike pijace, u današnjoj Višnjićevoj ulici nalazila se kuća koju je knez Aleksandar poklonio velikom vojskovođi u Prvom srpskom ustanku, Uzun Mirku Apostoloviću. Iako se radilo o poklonu, i pored spora koji je sin Uzun Mirka vodio sa državom, imanje se na kraju našlo na dobošu. Takođe, imanje na kome je osnovana Velika škola 1808. godine, na uglu Gospodar Jevremove i Višnjićeve, pripadalo je Karađorđevićima.

Pored ovih imanja, knez je imao još nekoliko dućana na Zereku i Velikoj pijaci. 

Imanja na Vračaru 

Karađorđevići su imali tri imanja vezana u nizu na Vračaru, u današnjoj Krunskoj ulici. Jedno od njih je kuća Mašinkine Lukačević, sestre kneginje Perside. Imanje sa kućom se nalazilo na prostoru današnje raskrsnice Kneza Miloša i Andrićevog venca. 

U nastavku tzv. Ćosinog sokaka, današnje Krunske ulice, nalazilo se još jedno imanje sa kućom, koje je bilo ustupljeno na korišćenje Vučku Nikoliću. Treće imanje na Vračaru je pripadalo Juliji Tripković, još jednoj rođaci kneginje Perside i sa imanjem Vučka Nikolića, činilo je jednu celinu. Na licitaciji posle konfiskacije 1868. godine, ova imanja su prodata Beogradskoj opštini za potrebe škole. 

Bašte, njive i livade

U Bulbulder i na Paliluli, nalazila su se tri prostrana imanja sa kućama, štalama, čardacima i česmama nalazilo se još nekoliko imanja Karađorđevića. Jedno od njih je bila Čair livada. 

Takođe, knez Aleksandar je sazidao i prvi parni mlin u Srbiji 1850. godine. Imanje sa mlinom nalazilo se na Topčiderskom drumu. Ovo je samo kratki pregled imanja koja je knez Aleksandar posedovao u Beogradu. 

Zaostavština kneza Aleksandara izbrisana je sa mape Beograda u događajima koji su usledili posle ubistva kneza Mihaila. Naime, pošto je Aleksandar bio optužen za kovanje zavere i pomaganje ubicama kneza Mihaila, te osuđen na 20 godina robije u odsustvu, sva imovina u Beogradu i Srbiji je oduzeta i prodata na javnim licitacijama počev od 1868. godine. Kako piše Milojko Gordić u svom opsežnom radu "Beogradska imanja kneza Aleksandra”, iako su Karađorđevići u narednim decenijama zahtevali reviziju spora, dolaskom na vlast kralja Petra I, ovaj postupak je obustavljen jer novi kralj smatrao da je njegovim izborom učinjeno više za ispravljanje nepravde, nego revizija spora.