Veze Beograda i jevrejske zajednice stare su gotovo koliko i sam beli grad. Još od vremena Vizantije, naseljavali su delove donjeg Dorćola koji do danas nose tragove njihovog postojanja, uglavnom u imenima ulica – Jevrejske i Braće Baruh. Ono što danas izgleda kao pomalo zapušten deo grada spreman za „džentrifikaciju“, pre samo par vekova  bilo je živahni kvart. Jevrejska mahalu činio je niz niskih kuća sa bogatim baštama, bakalnice i zanatlijske radnje. U letnjim večerima, kada bi se vrata domova otvorila i veselje i smeh spustili na ulice, čaršijom je odzvanjao zvuk pesama pevanih na ladinu, lepršavom spoju španskog i hebrejskog kojim su govorili dorćolski Sefardi, koji su u svojim putovanjima od rodne Judeje, preko Španije i Turske dospeli na Balkan.

Posebno je bila značajna današnja Solunska ulica. Jedna do druge u nizu nalazile su se zgrade škole i Jevrejskog duhovnog suda. A par koraka dalje, na broju 11 i Mikve, obredno kupatilo.

Mikve  – jevrejsko obredno kupatilo

Mikve  je, ukratko rečeno, jevrejsko obredno kupatilo čija je svrha da ritualno nečista osoba, svojim zaronjavanjem u čistu vodu, spere sa sebe nečistoću. Prema Bibliji, nečista je osoba koja je bila u dodiru sa mrtvima, telesnim izlučevinama, ali i pred velike praznike poput Šabata i Jom kipura (jevrejske Nove godine), nakon uzimanja sudova o ne-Jevreja ili u slučaju konverzije.

Za izgradnju Mikve korišćena su stroga pravila. Voda je morala da bude čista, tekuća, pre toga nije smela da bude ni u kakvom sudu. Zato je za punjenje bazena često korišćena kišnica ili voda sprovedena direktno sa reka ili bunara. Bila je propisana i tačna zapremina obredne kade koja je morala da bude dovoljno velika da se u nju potopi odrastao čovek i iznosila je između 250 i 1000 litara.

Zanimljivo je da sam oblik ili građevinski materijal Mikve nije propisana. U krajevima pod Otomanskim carstvom, često su gradjena po ugledu na turske amane, često i uz same amane. Na to ukazuju i retki sačuvani spomeni i fotografije ovog dorćolskog. 

Jedini jevrejski aman u Beogradu

Mada je čuvena istoričarka umetnosti Divna Đurić-Zamolo podrobno istraživala nastanak i razvoj jevrejske mahale u Beogradu, tačna godina nastanka kupatila nije poznata. Durić-Zamolo smatrala je da je aman nastao u drugoj polovini XVI veka. O tome da je zaista postojao, govori zapis iz 1620. godine u kome tadašnji rabin Jude Lerme beleži da je kupatilo tu „od pamtiveka“. Rabin navodi i zamere Jevrejki kojima je bilo neprijatno da do kupatila prolaze kroz dvorište puno muškaraca, a i voda u Mikvi je često bila hladno.

Vreme teče, kroz Beograd prolaze razni osvajači, a njihova žrtva je i sam aman koji je više puta rušen i ponovo podizan na istom mestu. Spominje se i na kartama iz XIX veka na kojima je upisan kao Jevrejski aman. O njemu piše i Feliks Kanic u svojim putopisima o Srbiji i Beogradu.

Međutim, iseljavanje Jevreja, a samim tim i smanjenje populacije odrazilo se na samo održavanje i funkciju zgrada u današnjoj Solunskoj menja. Zgrada škole i duhovnog suda gubi funkciju, te je tridesetih godina prošlog veka zatičemo kao stolarsku radionicu. Ni zgrada amana ne prolazi bolje. Razjedena vremenom postaje samo omalena, ciglom zidana zgrada, okružena slabom drvenom ogradom u koju niko ne zalazi.

Sastojalo se od pet prostorija, od kojih se pod glavnom kupolom nalazila obredna kada. Postojala je i jedna manja prostorija sa rezervoarom, kao i deo za parenje. Pored glavne zgrade nalazila se još jedna manja, odnosno „mali aman“.

Iz zapisa koje je prikupila Đurić-Zamolo, saznajemo i da je postojalo tačno određeno vreme za kupanje muškaraca (prepodne) i žena (popodne). Takođe, aman nije bio namenjen samo za Jevreje, već je pristup, uz naknadu, bio dozvoljen i ostalim stanovnicima. Zna se i vlasnik amana, izvesna porodica Zuana, u čijem je vlasništvu bio sve do 1939. godine. Tada prelazi u ruke Katarine Jovanić i Vladimira Oljmanskog, koji na ovom mestu zidaju zgradu koja i danas postoji.

Što se tiče drugih Mikvi, u sinagogi Sukat Šalom, jedno vreme se u prizemlju nalazilo obredno kupatilo. Posle strašnog pogroma jevrejskog naroda tokom Drugog svetskog rata, kao i iseljavanja posle rata, u Beogradu dugo nije bilo mesta za obredno kupanje. Sve ovo je promenjeno 2016. godine kada je u okviru Jevrejskog centra „Habad Srbija“ otvorena Mikve u ulici Kneza Miloša.