Narednu deceniju obeležili su relativno mlaki uspesi, iako su evropskim na crtu izašle i slavne jugoslovenske zvezde. SFRJ je kao predstavnike imala neka od najzvučnijih imena muzičke scene ’70-ih, poput Zdravka Čolića, Korni grupe, Tereze Kesovije i Krunoslava „Kiće“ Slabinca. Čak ni legendarni Čola, koji je uveliko postao miljenik publike širom Juge, nije uspeo da obori s nogu evrovizijski žiri.

Tako je u aprilu 1973. sa pesmom „Gori vatra“ izborio tek pretposlednje od tadašnjih 16 mesta. Dok su Evropljani ostali prilično ravnodušni, Zdravko Čolić je među Jugoslovenima ipak nastavio stopama jedne od najvećih ikona u popularnoj muzici. S druge strane, neslavni plasmani predstavnika iz zemalja nekadašnje federacije otkrili su još jedan razlog njihovim skromnim uspesima: u muzičkom ukusu evropske i jugoslovenske publike postojalo je i izvesnih razmimoilaženja.

Otuda ni naredna, 1974. godina, nije donela značajniji pomak. „Moja generacija 1942“, kojom se u Velikoj Britaniji tada predstavila Korni grupa, tek je za dve pozicije prestigla numeru iz prethodne, 1973. godine.

Neki su kritičari ovu kompoziciju ipak hvalili na sav glas jer se Jugoslavija, umesto još jednim u nizu šlagera, predstavila kvalitetnom rok numerom. Slučaj je hteo i da Korni grupi pripadne garderober koji se nalazio odmah do garderobera legendarne ABBE, čiji hit „Waterloo“ je te godine odneo ubedljivu pobedu.

Totalni opoziv: šta se desi kada evropski žiri razočara Jugoslovene?

Još jedan u nizu neslavnih rezultata odlučio je da se Jugoslavija na neko vreme u potpunosti povuče sa Eurosonga. Godine 1976., bosanskohercegovački sastav Ambasadori osvojio je ovdašnju publiku hitom „Ne mogu skriti svoju bol“. Kada su poeni evropskog žirija ponovo izostali, Jugosloveni su uložili protest odlučivši se na prilično radikalan potez: svoje predstavnike više nisu ni želeli da šalju na učešće.

Opšte raspoloženje nalikovalo je nekoj vrsti razočarenja. Smatralo se da su ovdašnji izvođači, iako za svojim kolegama nisu zaostajali po kvalitetu, bili potcenjeni u odnosu na evropske. Sa druge strane medalje beše i neka vrsta podele zemalja-učesnika Eurosonga: Jugoslavija je na ovom takmičenju bila jedina socijalistička zemlja, a uz Italiju i Španiju, a potom i Grčku, Tursku i Izrael, svrstavala se u takozvani mediteranski blok.

To što je ovaj blok bio malobrojniji u poređenju sa ostalim (poput zapadnih ili skandinavskih), značilo je i manje poena za jugoslovenske takmičare. Što se pauze u nadmetanju tiče, ona je potrajala sve do početka naredne dekade.

Duge godine do konačne pobede

U nekadašnjoj Jugoslaviji, Pesma Evrovizije je počev od ’80-ih godina postala najpopularniji evropski muzički hepening. Promenio se najzad i dotadašnji neslavni trend, kada su od ne preterano zapaženih, nastupi ovdašnjih predstavnika iznedrili i hitove koji su zaludeli fanove širom zemlje.

Izbor za pesmu Evrovizije ponovo su tih godina pratili milioni. Poneki od učesnika, pored toga što su pazarili zavidan broj poena, uspeli su da ponove uspehe kakvi su se pamtili pre dve decenije. Pobeda je, doduše, izvojevana tek 1989, a ’80-te su za Jugoslaviju ostale upamćene kao zlatne evrovizijske godine.

Prvi deo:

Jugoslovenske zvezde na evrovizijskom nebu (1. deo): kako je započeo muzički maraton dug tri decenije

Nastavak: 

Kako je Jugoslavija navijala uz Eurosong (3. deo): od konačne pobede do hitova koji su se pamtili