Voli naš narod često da kaže kako je „nekada bilo bolje“. Ne samo da se bolje živelo ili se znao neki red, već takva beše i slika i prilika koja se mogla birati na daljinskom TV upravljaču. Na stranu što je izbor televizijskog programa bio prilično mršav, već je i javna televizija držala do toga da informiše i edukuje svoje gledaoce. Po sličnom pravilu su se vodili i urednici zabavnih emisija, te je televizijska razbibriga imala ukusa i smisla. Ili je bar tako bilo do izmaka ’60-ih godina prošlog veka.

A onda su sa javnih programa zapretili narodnjaci. „Ta lažna poezija, ta kičerska pesma vrlo precizno pogađa u ganglije svoje brojne privrženike – ona govori o životnim situacijama, o onim stanjima u kojima danas brojni Jugosloveni žive“...

Ovako se na novu televizijsku pojavu osvrnuo i jedan članak u TV Novostima. Pisac potpisan kao „Spektator“ očito o toj „lažnoj poeziji“ nije imao lepo mišljenje. Na kraju krajeva, ovde nije bilo reči o tradicionalnoj, već o „novoj narodnoj pesmi“, prijemčivoj uhu koje je preferiralo „kič“.

Tako se nimalo oduševljeni kritičar uhvatio zabrinjavajućih predviđanja: zapitavši se kako bi se ova pojava mogla odraziti na sveopšte dobro, bilo je jasno da prognoza ne obećava. Jer, šta se uopšte i moglo očekivati od „loše muzike“ i njene upitne vrednosti?

Lake note po ukusu „nove slušalačke publike“

Spektator, po svemu sudeći, nije bio optimističan. Ipak, nije bilo teško primetiti da je nova narodna muzika pretila da se razbukti poput požara. Nevolja beše u tome što ju je oberučke prihvatila i mnogobrojna publika, dok su javni televizijski kanali samo dolili ulje na vatru.

Kritički nastrojeni posmatrač je to pripisivao i tekstovima problematičnog sadržaja. Čak i za ono vreme, sumorno je zazvučala konstatacija o muzičkom trendu koji „znači dalje produženje i veličanje rasprostranjene nepismenosti“. Upirući prstom na poeziju u kojoj nije nalazio ništa poetično, Spektator je zamerao i to što ova muzika „govori o onim stanjima duha i sluha koji mahom među seoskom, prigradskom i novom gradskom slušalačkom publikom ima najviše odjeka“.

A kako je takva poezija mogla delovati na čoveka, slutilo se već na osnovu „radnje fabule“. Ljubavna vrludanja i slavlja, automobili i putovanja, te „odlasci u inostranstvo radi zaposlenja“ teško da su nalikovali nečemu što bi se moglo nazvati poezijom. Ali, šta je uopšte prosečnog slušaoca moglo nagnati da uživa u „kičerskoj pesmi“?

Kako je televizija gubila bitku sa pseudonarodnom muzikom?

Što se kritičara TV Novosti tiče, tome je mogao biti krivac i „naša pomalo orijentalna, hedonistička priroda“. Nije se pritom ustezao i da propisno načepi uživaoca lakih nota, pripisujući mu „lumperajsku, mangupsku, lolinsku“, pa i „švalersku prepotenciju“.

Ni ovde nije bio kraj oštrim kritikama. Za razliku od prave poezije, nova narodna pesma, kako je Spektator prosudio, lako je ulazila u uho jer je „pogodila nivo vladajuće nepismenosti“. Još jedan razlog beše i taj što je „odgovarala vrlo neposredno, jeftino ali i precizno dnevnim radostima i žalostima mnoštva“.

Otuda je i lako osvajala slušaoce „bez muzičke kulture“, za razliku od nota koje su svojom umetničkom vrednošću oplemenjivale duh. Ipak, važno pitanje je bilo i „kako će televizija da reaguje“. Kritičara je zabrinjavala činjenica da je i ona, po njemu sudeći, u tome bila direktni saučesnik. Štaviše, činilo se da je novi trend nezaustavljivo uzimao maha – kako nije ignorisala „bum novih pseudonarodnih pesama“, više mu se nije mogla odupreti ni televizija.