“Oj, Kozaro, joj, oj, Kozaro, moja gusta šumo…”

Čim Beograd okupa sunce i temperatura se podigne iznad 10 stepeni, na Kalemegdanu se mogu čuti stihovi ove narodne pesme praćeni melodijom čuvenog kozaračkog kola.

Na platou iznad Save, gde je vidikovac, simpatičan dekica svira na harmonici. Čvornovatim prstima pritiska dugmiće na velikom instrumentu. Oko njega stariji sugrađani hvataju se za ruke i počinje kozaračko kolo.

A kako je ovo čuveno kolo stiglo od obronaka Kozare, pa do Kalemegdana i na njemu ostalo da živi sve do danas? 

“Nešto čiča zgunjguro u gunju, pištoljinu ko’ božiju munju…”

Od sela Potkozarja preko narodnooslobodilačke borbe, ovo kolo proširilo se svim državama bivše SFRJ. Stariji pričaju kako se nekada, u Beogradu zaustavljao saobraćaj ako bi neko na ulici poveo kozaračko kolo.

Gospodin Petar, stari Beograđanin, često unucima i praunucima priča kako je jednom prilikom zakasnio na posao jer je na Slaviji došlo do kolapsa u saobraćaju jer je neko poveo kozaračko kolo u koje se uhvatilo mnogo ljudi.

“Oj, djevojko, dragaj dušo moja…” 

U selima Potkozorja i na Kozari, kolo i njegova specifična pesma sastavni su deo žiota i folklora ovog kraja. U kolu se izražavaju težnje, želje, ljubavi, problemi, ali i teraju šege i šale.

Mladi – kao mladi, više od svega vole da zaigraju i da zapevaju. Još od davnina, kada bi se narod okupio, bilo da se radilo o seoskoj ili kućnoj slavi, svadbi, veselju ili nedeljom ispred crkve, hvatali bi se kolo i započinjala bi pesma.

Pevanje je u narodima bivše SFRJ imalo naročito značenje. Pesma je služila da se kroz nju iskažu problemi duše, nadanja, da se dete primiri ili uspava. Pevalo se tokom kosidbe, čuvanja stoke, ispraćanja mlade u novi dom, odlaska u vojsku, uveče pokraj vatre. Bilo da je kuća, njiva, livada, brdo, dvorište, groblje, bio čovek sam ili u društvu – sve je pratila pesma. Pevalo se gde god je srce htelo i gotovo da nije postojalo pogrešno vreme i mesto za prikladne stihove i melodije.

Kozaračko kolo prvobitno se zvalo narodno. Međutim, stanovnici Knežopolja su, iz ljubavi prema svome mestu i radom hvatanju u kolo, nazvali ovaj specifičan ples “knešpoljsko kolo”. 

“Čitluk selo, a Strigova dola, tu je mene zaticala zora…” 

Ovo kolo izvorno se igralo bez muzike. Jedinu melodiju davala je pesma koja se peva po tačko određenom redu. Ukoliko se uhvatite u kolo, znajte da se u njemu hvatate za ruke i to ispod pasa. Igrate u velikom krugu, kratkim koracima na levu stranu. Tri pevača “prvače”, a tri “polažu”.

Osoba koja započinje pesmu ima dvojicu pomagača. Ostali koji se nalaze u toj strani kola takođe pevaju, a oni koji su na suprotnoj strani ćute. Oni koji vode kolo svom snagom zatalasaju kolo prema drugoj strani i vrate ga na prvobitno mesto. Čim prvi pevač završi pesmu, sa druge strane kola svoju pesmu započinje drugi pevač koji prednjači, pa ga onda zaprate i ostali. Zatim zatalasa kolo na drugu stranu. Peva se naizmenično i po grupama, numera koja je u osmercu ili u desetercu. To može biti neka lirska narodna pesma. Ponekad se stihovi izmišljaju na licu mesta. Dok pevate, svaki stih morate izdeliti na slogove. Prvo jedna grupa iz kola otpeva stih nakon čega to isto učini i druga grupa. Svaka pesma počinje sa “Oj, đevojko, dragaj dušo moja, oj, đevojko, milo janje moje”. Ova pauza u vidu refrena nakon svakog distiha služila je kako bi prvi pevač mogao da osmisli naredni stih. Tako bi, neka do tada poznata pesma, često postajala sasvim drugačija i poprimala sasvim drugačiji tok.  Nakon toga bi se stihovi samo nizali…

“Čitluk selo, a Strigova dola,

Tu je mene zaticala zora.

Oj,đevojko, dragaj dušo moja!

Oj, đevojko, milo janje moje!

U mog ćaće četiri su sina,

Al’ ja sam mu pusta bećarina.

Oj,đevojko, dragaj dušo moja!

Oj, đevojko, milo janje moje!”

“Men’ je babo kupio dukata, pa se viju oko moga vrata…”

Između ostalog, kozaračko kolo služilo je i za udvaranje. Momci bi često življe zaigrali i pravili razne figure u kolu. Ne bi bilo strano da, tokom ovih naročitih plesačkih vratolomija, dlanom okrznu struk svoje dragane, ne bi li joj pokazali koliko im se dopada. Mladići su se trudili da igrom zadive devojke i pokažu im koliko su vatreni i živahni.

Zakoni udvaranja u kozaračkom kolu bili su jako strogi. Ako bi se desilo da se momak uhvati u kolo do devojke, a ona se pusti i ode – to se smatralo za najveću sramotu i uvredu tog momka.

Ukoliko bi se neko uhvatio u kolo i tom prilikom presekao devojku i momka odmah bi izbijala svađa, naročito ako su presečeni bili par ili su se jedno drugome dopadali.

Foto: Ivana Radojičić

“Oj, Hitleru, ostaće ti kosti na Balkanu”

Kada je počela narodnooslobodilačka borba i kada su stanovnici Potkozarja i Kozare počeli da se pridružuju partizanima sa sobom su poneli i naviku da se hvataju u kolo. Ono se dopalo drugim borcima tako da je brzo bilo prihvaćeno. Pošto su se hrabri kozarčani priključivali različitim odredima, tako se i kozaračko kolo proširilo po svim delovima bivše SFRJ u kojima su se vodile borbe za oslobođenje od fašizma. U njemu bi se pesmom iskazivala borbena gotovost, otpor prema okupatoru, slavile se vojevane bitke… Neretko bi stihovi imali šaljivi karakter okrenut protiv Nemaca i Hitlera ili usmereni veličanju određenih borbenih položaja, u cilju osvajanja ženskih srca.

“Ide Mladen, vodi partizane,

razveo ih na sve četiri strane.

Koliko je na Kozari grana,

Još je više mladih partizana.

Oj Kozaro ne treba ti kiše,

heroji te krvlju natopiše.

Poznaju se braća Kozarčani

po pjevanju i po ratovanju.

Mi smo braća ispod Kozarice,

gdje ne rađa majka izdajice.

Nas dva brata oba ratujemo

ne plač majko ako poginemo...

Nemoj mala da te ljube djeca

već ti čekaj svoga mitraljesca.

Oj Hitleru ‘bem li ti nanu

ostaće ti kosti na Balkanu.”

Nakon oslobođenja Jugoslavije, kozaračko kolo se zadržalo kao simbol borbe i pobede i rado se igralo svuda, na radnim akcijama, skupovima, proslavama i nezaobilaznom Sletu.

“Oj, Kozaro, joj, oj, Kozaro, moja gusta šumo…” 

Kozarci su dali i svoj opis i doživljaj krašnopoljskog kola. Godine 1978. zabeleženo je:

“Trojica-četvorica zagrle se objeručke i otpočinju pjevanje. Prvo počinje polako i onda raste iz nabreklih žila; slijeva se u jedno. Pretvorilo se u razgovijetnu, u visoko zavitlanu pjesmu, koju pri predahu jednih odmah produžuju drugi, pa se čini kao da zvoni samo neprekidnost. I tako prepletene ruke neodoljivog kola. U kolo ulaze djevojke i momci i ono se zavije i vilovito kreće, koraci se usitnjuju i gotovo ostaju u mjestu, i opet vilovito krenu naprijed. Igrač nije u kolo uhvaćen, nego upleten, on se ne drži za ruke sa onom dvojicom do sebe, nego njih dvojica spajaju ruke preko njega, jedan preko miške, drugi ispod pazuha, i tako redom u toj šesterostrukoj sprezi gibaju i plove svako slobodnim pokretom. Tako u tom jednom krvotoku okreću se ljudska tijela na zapjev svojih kolovođa. Izvijaju se svi pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama zapjevaju. Nastaje natpjevanje jednih i drugih. Jednoj i drugoj strani svaki put se učini da je nadmašila pa zahukta kolo, ono se s vriskom i topotom izuvija uvis i ustranu, okrzne se pa se i gurne sa susjednim...” 

“Oj, Kozaro, joj, oj Kozaro, Kalemegdansko sad si kolo…” 

Danas u kozaračkom kolu jedna osoba peva prva, nakon čega je svi ostali koji su u kolu prate. Sve pesme pevaju se u distihu.

“Kozara je lepa i zelena.

Al’ je našom krvlju zalivena,

I posuta kostima boraca,

A najviše mladih Krašnopoljaca.

Oj, Kozaro, divno opevana.

U najtežem času nasmejana.”

Svakako da svako ko je ljubitelj ovog kola ili ko bi želeo da se podseti, ili da oseti duh prohujalih dana narodnooslobodilačke borbe, na Kalemegdanu se može uhvatiti u kozaračko kolo i tako podeli sa drugima, kako svoje radosti, tako i tuge.