Te 1871. godine u Srpskom omladinskom kalendaru pojavio se nepotpisan futuristički tekst pod naslovom "Beograd posle 200 godina". Idilična vizija srpske prestonice posle 2000-te godine, ispunjena je optimizmom koji danas nateruje suze u oči i poziva žal u duši. Nepoznati autor opisao je san u kome bi svaki današnji stanovnik glavnog grada voleo da živi i zbog kog bi reč "kosmopolita" bila sinonim sa nazivom "Beograđanin".

Inače, omladinski kalendari predstavljali su izvor znanja i informacija o privredi, zdravlju, naučnim dostignućima, kulturi... za mnoge beogradske porodice onog vremena. Izlazili su u periodu od 1869. – 1872. godine u, za to vreme, rekordnom tiražu od 7.500 primeraka.

Pogledajte koliko se ondašnje nade i viđenje budućnosti poklapa sa današnjom realnošću.

Mostovi što spajaju ljude

Tekst počinje predstavljanjem koliko je grad narastao za dva veka.

Beograd je posle 200 godina jedna od najvećih varoši na evropskom istoku. Save i Dunav teku kroz nj, varoš se širi preko obe reke na sremsku i na banatsku stranu, kojih su obale poviše iz obe reke podzidane i sa gorostatsnim mostovima vezane.

Lepe široke ulice imaju na svakoj drugoj ili trećoj kući raskršća, što su uvučeni ugljanim kućama sve male pijace. Osim njih ima mnogo velikih pijaca. Sve ulice i pijace patosane su nešto tesanim, a najviše pravljenim kamenom i zasađene su alejama i gajevima koji su, kao i terase ispred kuća, na više mesta išarane mozajikom.

Ta mnoga drva u varoši i u okolini njenoj čine i vazduh u varoši zdraviji, čistiji i klimu blagu te nema ni ove žestoke vrućine ni zime, ni ovih naglih promena toplote koja u času padne po i 15 stepeni i koje je danas uz one s rečkih poplava od truleža izlazećih mijazama, smradova, jedan od poglavitih uzroka razbolevanju i umiranju.

 

Posebna privilegija je kvalitet vode i stanovanja u gradu.

Na pijacama i na svim raskršćima ima svuda izvora od najzdravije pijaće vode, koja se dovodi iz planine, a nešto i iz reka.

Pročišćena teče čunkovima kroz sve ulice, pa otičući pere suviškom sve kanale, a kad treba na zgodne rešetke umiva i rashlađuje svu varoš.

Izvori su ukrašeni istorijskim likovima Srba i Srpkinja rezano i liveno od kamena i rude, koje su veštine u cvetu i vrlo omiljene.

Svaka ulica ima od komisije za ulepšanje varoši propisan arhitektonski stil i visinu, pa tu je dinih i privatnih kuća, ima nekih gotovo sasvim livenih, al najgorostasnije su opštinske kuće, škole i crkve, pozorišta i bolnice i drugi zavodi, a osobito kuće od društava. Gde je bio grad i njegovi pančevi i bedemi, tu stoje ozgo i ozdo najgorostasnije trgovačke kuće.

Stanovi su divni, ne zna se koji je od kog lepši. Arhitekte se nadmeću da, osim udobnosti otvore stanovima i najlepše poglede.

Sve kuće imaju svoje vrtove koji se u sredi između kuća sutiču te, s visine gledana, varoš izgleda kao jedan gaj. Svi stanovi zajednički se greju, osvetljuju i vodom podmiruju.

Gostionice su jedine kuće u kojima se drže ognjišta i ima dimnjaka. Tu se kuva i peče za sve i to na zajednički trošak. U zajednici se drže i plaćaju kuvari i pekari, pa u velike zajedničke salone i vrtove stiče se sve pred veče na glavni ručak ili nosi otuda kući, gde je, s jednom momčetom dovoljno posluge celoj porodici.

Svuda je na ulicama kao i po kućama najveća čistoća, na koje svi stanovnici kao na obraz svoj paze. Prodavnice osobito od stvari za hranu, milina je gledati.

 

Životni standard i način ishrane i života omladinci su videli optimistično i veoma idealistički.

Sve što je za hranu i odelo vrlo je jevtino, mada novca ima nezamišljeno više nego danas. Na svim pijacama je puno, preko cele godine, najlepšega voća i grožđa, mleka i sira i najbolja hleba, što je mnogima osim zelja poglavita i jedina hrana.

U veliko ovladava običaj prirodnog življenja hranom, pićem, odelom, snom... što ga dotična društva zavode.

Glavna hrana je biljna uz mleko, sir, jaja i od mesa samo riba inešto živine i to daleko umerenije nego danas. Piće je samo voda, jedva se još neko nađe ko pije kafu, vino il pivo i rakiju, ili ko puši.

S nastupanjem noći sve se hvata sna, a jutrom je sve pre sunca na nogama. Svest o čuvanju zdravlja vrlo je probuđena i snažna u sviju građana. Obe reke su pune kupatila i plivaonica, zajednički podignutih, osim što je u obe varoši, u savskoj i dunavskoj kao i na gornjim ostrvima, puno kupatila toplih, kadnih, parnih, vazdušnih i sunčanih i odim što ima u varoši i okolini, različitih zavoda za snaženje i lečenje vodom hladnom, vodama mineralnima, mlekom, voćem, vazduhom, toplotom i svetlošću, gimnastikom i snom.

Foto: Stari Beograd / Arhivska fotografija - Skadarlija oko 1900. godine

 

Briga o zdravlju Begrađana jedan je od prioriteta, pa je životni vek ljudi značajno produžen.

Sve bolnice stoje na južnim krajevima od varoši u brdu u šumi na odabratim mestima, a groblja su iza brda u odelitim dolovima. Bolnice su odelite za bolesti po strukama i odelite za decu, za ženske i za starce, svaka prema svojoj osobitoj potrebi nazidana i udešena. Još ima za bolešljivu decu osobitih lekarskih i odgajačkih zavoda. Lekara je više žena nego muževa, svako od svoje struke.

Sa toga, kao i uz ona društva što su se zauzela da neke bolesti sasvim istrebe i uz one lekarske komisije koje ženidbama rukuju izašao je Beograd na glas, da se u njemu dugo žive i ima neobično mnogo staraca i od 120 i više leta, pa još jakih držećih ljudi.

Osim bolnica, udešeno za različite vrste od nevolja, ima i drugih milosrdnih zavoda i kuća u varoši i u okolini: kuća za slepe, kuća za neme, kuća za kljaste, kuća za slaboumu decu, kuća za decu sirotu i dr. svaka sa svojim školama i radionicama, gde se dotični vaspitavaju i prema prirođenoj sklonosti dalje izučavaju.

Najposle ima različitih penzionih kuća u kojima se izdržavaju oni, koji su il na to ulagali ili su kod različitih društava u službi zanemogli, kuće za postradale trgovce, zanemogle veštake naučenjake, činovnike i kuće udovičke gde se za sve brine, da se pristojno održe i kome treba, nađe udesno zanimanje i zasluga.

 

Prestonica je i raj za trgovinu.

Beograd je posle Soluna, Carigrada i Odese najglavnije trgovačko mesto na jevropskom istoku. Trgovina je poglaviti karakter Beograda. Sva varoš je jedno nepregledno tržište. Najglavnije su donje čaršije, venac savski i dunavski, sa velikim slobodnim trgovinama i stovarištima od kolonijalnih i manufakturskih espapa sa zapada i sa istoka od celoga sveta.

Na oba kraja od donjega venca pružaju se duž obale savske i dunavske stanice od paroplova i parovoza, uz svakovrsne magaze i uz različite gvozdene i druge glavne i mestne staze, niz vrtove i cvetnjake, kupatila i plivaonice i zajedničke zavode za pranje rublja i dr.

Od parovoskih stanica vezuje savska svojom glavnom žicom Beograd preko Niša sa Solunom, Carigradom i Odesom. Ona je lagumom ispod Terazija vezana sa stanicom dunavskom, koja svojom glavnom žicom vezue Beograd pravcem Bečkereka i Subotice s Peštom i Bečom, koje je poglavita žica za Pariz i London i za ceo zapad i sever od Jevrope.

Niz celu obalu savsku i dunavsku stoje paroplovi, gde osim teških lađa što voze Savom i Dunavom, ima nebrojeno mesnih lađica što voze, osim u savske i dunavske krajeve, od varoši još i Savom do Šapca i Mitrovice, a Dunavom do Novog Sada i do Smedereva, čudnom brzinom, a sve lepša od lepše.

 

Ovakva situacija napunila je novčanike žitelja prestonice.

U Beogradu je kapitalista i milijonara više nego u mnogim od velikih varoša jevropskih. Svuda oko Beograda po dolovima i po brdu, osobito na levoj obali od Dunava puno je fabrika što prave brašno, šećer, stearin, artiju, što tkaju vunu i svilu, što prave staklo i porculan, ratarske i druge mašine i alate, što rade kožu, sir, meso, mast, za izvoz, jer sve sirovine i ovozemski izvodi ovde se izrađuju i kao izrađeni fabrikati u trgovinu idu.

Tu je i nebrojno radionica zanatrlijskih sa svojim trgovinama, gde imamo primetiti, da su svi šivački, pletački, vezilački, slikarski, zlatarski i drugi zanati za odelo i za ukras ljudi i stanova, kao sajdžiski, slovoslagački, knjigovezački i dr. gde se sedi il stoji i ne treba snage ni napona. Jednom reči: sve ženske radnje u rukama ženskima. Oko tri četvrtine od zanata i gotovo sve dućanske radnje u mestu vode žene i devojke izučene u knjigo- i računovodstvu, kao i u onim predpomenutim radnjama i veštinama, koje kod svojih roditelja nauče u na to određenim školama.

Ilustracija: Silva Vujović - A. Šabon, Terazijski plato

 

A i nema previše naprezanja tokom rada jer taj teret nose mašine koje se napajaju iz obnovljivih izvora energije.

Svuda radi mašina, taj radnik neumorni i to tako od razne vrste kako danas niko ne ume ni da zamisli. Sve poslove nadničarske, težačke, zanatlijske i mnoge veštačke izrađuju sprave, a ljudi su kao i neke od njih naučene životinje, samo nastojnici i upravljači. Snage, što kreću one sprave, različne su, al najobičnija je tekuća voda, koja danas onako na prazno svuda mimo nas teče. Ta golema snaga tera na obalama od obe reke najraznovrsnije vodenice od nebrojnih struka radnje. Voda sa zgodnim spravama radni sve za sve. Ona diže i spušta, vuče i nosi, gnječi i cedi, crpi i puni. Ona ore i kopa, seje i sadi, kosi i žanje, vrši i razređuje, melje i proseva i mesi. Ona redi i čini, prede i tka, pere i beli...

Isto tako i vetar tera najraznovrsnije vetrenjače, ali i snaga toplote i svetlosti, a osobito snaga elektrine kao i snaga težine i pada i druge, upotrebljuju se praktično i nezamišljeno raznovrsnije nego danas, i odmenjuju telesnu snagu ljudi i njihove stoke do sitnica. Ovi rade samo od zabave, a pravi težaci i jedini najverniji sluge i robovi sviju, to su one mrtve prirodne snage, koje danas u nas onako prazno leže.

Svuda je po ulicama vreva od radnje i života kako ga na daleko nije. U najvećem su cvetu društva, kojih ima nebrojeno trgovačkih, zanatlijskih, ekonomskih, učenih i dr.

Od trgovačkih društava znatnija su paroplovska i parovoska i od različitih parnih vodenica, kao i od pomenutih fabrika, društva što osiguravaju pokretno i nepokretno imanje od vatre i druge elementarne štete i od nesreća na putu i što osiguravaju stoku od pomora i ljude u bolesti i smrti ili daju živima mlađim il starijima na izvesne uloge izvesne dobitke il redovne godišnje prihode... Al najveća i najvećima su razgranata društva školska za množenje i napredak škola, osobito radničkih, za izučavanje kalfi i šegrta, za spisivanje i rasprostiranje za narod korisnih knjiga i listova; društva gospođa za školice i vrtove maloj deci, a osobito za veće industrijske škole za ženske, i ono, što traži sirote da vaspitava, što izučava ženske da budu dobre domaćice i što pomaže udovice; društva za unapređenje veština i lepših znanja; društvo pevački i sviračko...


Kako je u mašti negdašnjih omladinaca rešen problem obrazovanja, verska pitanja, rad sudova i gradske vlasti, pročitajte sledeće nedelje u našem Magazinu.