Dok je Jugoslavija 1980. godine žalila smrt Josipa Broza, tekovine socijalizma naizgled nisu bile ni blizu iščezavanja. Makar ne one vizuelne, oličene u sve višim fasadama javnih i privatnih zgrada.

Tako je bilo od druge polovine 20. veka, kada se zemlja i doslovno dizala iz ruševina rata. Počev od ’60-tih godina, ovaj građevinski „bum“ se više nije događao samo unutar granica SFRJ. Za to su se pobrinuli ovdašnji inženjeri, arhitekte i projektanti isprva stacionirani u Beogradu, a potom zaduženi da fasade po ugledu na prepoznatljivi socijalistički manir sagrade i hiljadama kilometara daleko od prestonice. A u vreme kada je Jugoslavija već uveliko pošla putem obnove, na kontinentu južno od Evrope još uvek je gospodario kolonijalizam.

Jugoslovenske arhitekte bez granica

Da bi smakle okove kolonijalista i učvrstile nezavisnost, afričke zemlje su se tih godina oslanjale na saradnju sa članicama Pokreta nesvrstanih. Od prve konferencije u Beogradu održane 1961. godine, na čelu pokreta je bila Jugoslavija – otuda su u to vreme očvrsla i prijateljstva sa afričkim državnicima. Pritom, veliki deo posla odradile su upravo beogradske i jugoslovenske arhitekte, gradeći širom Crnog kontinenta i Bliskog istoka.

Tako nešto je bilo moguće zahvaljujući i jednom prestoničkom gigantu. „Energoprojekt“ je sa radom počeo 1951. godine, zapošljavajući isprva projektante na izgradnji energetskih objekata. Već od ’60-tih godina, gradilo se mahom i po nesvrstanim državama od juga ka istoku: počev od Maroka, Tunisa, Gane i Alžira, pa sve do Turske, Jordana Pakistana, Indije i Kambodže.

U naredne dve decenije, sve do maršalove smrti, „Energoprojekt“ dospeva na tržišta u gotovo 70 zemalja sveta. Otuda su i jugoslovenske arhitekte imale sve više posla. Na tlu Afrike i Bliskog istoka, upravo je njima poverena izgradnja aerodroma, ministarstava, univerziteta, konferencijskih centara, hotela, pošti i naselja za stanovanje.

Ipak, beogradska kompanija je i pored toga još bila daleko od najvećeg uspeha. Do tada najveći poduhvat joj je poveren samo nekoliko meseci nakon maršalove smrti.

Foto: Wikipedia / Archives New Zealand

Kako je „Energoprojekt“ ostvario san Roberta Mugabea?

Do početka ’80-tih godina, kolonijalnu nezavisnost osvojila je još jedna afrička država. Nekadašnja Južna Rodezija, a sada Zimbabve, pridružila se susednim zemljama na putu urbanističkog preuređenja. Oslonivši se na arhitekte „Energoprojekta“, dogovoreno je da se u glavnom gradu Harareu sagrade Kongresni centar i hotel „Šeraton“.

Kompanija je, doduše, imala jaku konkurenciju – na međunarodnom konkursu, raspisanom od strane vlade Zimbabvea, sa Jugoslavijom se takmičilo još 7 zemalja. Englezi su već imali i osmišljen projekat, ali prednost beogradskih projektanata beše u tome što su još i pre toga zauzeli tržište. Na izmaku leta 1980, maketa kompleksa je stigla i na radni sto predsednika Zimbabvea.

Robert Mugabe nije štedeo reči oduševljenja idejnim rešenjem: upravo bi tako, po njegovoj zamisli, izgledala idealna Kongresna sala za samite Pokreta nesvrstanih. Tokom susreta sa arhitektama iz Beograda, rekao je da želi takvu zgradu – ali duplo veću. „Energoprojekt“ je sada već bio na korak do najvećeg uspeha: nakon prekrajanja projekta po Mugabeovoj želji, izgradnja kompleksa okončana je dve godine kasnije.

Nije mnogo prošlo ni do ostvarenja Mugabeovog sna. 8. samit Pokreta nesvrstanih održan je 1986. godine u Harareu, i to upravo u hotelu koji su projektovale arhitekte „Energoprojekta“.

*Naslovna fotografija: Wikipedia / Večer

Nastaviće se...