Most kralja Petra Drugog pušten je u saobraćaj 1935. godine. Danas ga znamo kao Pančevački most. Kao i sve građevine koje spajaju obale, a tako i ljude, imao je "balkansku" burnu sudbinu i desetogodišnju istoriju. Jednostavno: gradili ga i rušili, pa opet gradili pa rušili i tako tri puta.

Premostiti Dunav oduvek je bio graditeljski izazov. Od Trajanovog doba do dana današnjeg. Spoznati sve ćudi najveće evropske reke, upoznati sve njene tajne, uvek je bio izazov i krajnje složen zadatak, i nikada do kraja realizovan. U isto vreme, uz sve što sa sobom nosi dobrobit od premošćavanja reke, takav poduhvat pokazuje, manifestuje i snagu država i njihovih suverena koji uspeju da spoje te dve obale. A Dunav… Dunav je čudo! I leti i zimi i u proleće i leto.

Most kralja Petra gradile su nemačke firme iz Berlina i Dortmunda kao deo reparacija iz Prvog svetskog rata, i to skoro dve decenije nakog njegovog završetka. Tako je prelaskom železničke kompozicije, voza od Beograda prema Pančevu, 10. novembra 1935. godine most pušten u saobraćaj. Sama konstrukcija mosta bila je  duga 1135 metara, a ukupna dužina objekta je 1525 metara. Izgradnji mosta posvećivala se velika pažnja, a uticao je i na razvoj grada. Naime, otvoranje mosta pratilo je i usposavljanje nove beogradske tramvajske linije koja je most povezivala sa centrom Beograda: Knežev spomenik - Most Kralja Petra II - Novo groblje.

 Foto: "Vreme", 1935. godine - Otvaranje Mosta Kralja Petra Drugog

Nemci ga gradili, Srbi ga rušili

Napad fašističke Nemačke na Jugoslaviju usledio je aprila 1941. godine. Drugi svetski rat mostu je donelo dva rušenja i jedno oštećenje. Jugoslovenska vojska u noći između 10. i 11. aprila 1941 ruši most, kako bi se usporilo nacističko nadiranje. Koliko je taj čin uticao na ishod aprilskog rata, teško je sabrati jer je jugoslovenska vojska kapitulirala istog tog aprila 1941. godine. Nemci popravljaju most, koga saveznici u bombardovanju Beograda 1944. godine oštećuju. Drugo razaranje doživljava 1945. pri povlačenju okupatora koji ga uništava. Po oslobođenju, 29. novembra 1946. godine, most je ponovo pušten u saobraćaj. Da se istorija "zna ponoviti" u kratkom vremenskom roku, pokazuje činjenice da su ponovo na njemu radile firme iz Nemačke, i opet kao deo ratne odštete. Crvenu vrpcu presekao je Josip Broz Tito koji je i kumovao novom imenu mostu: Most Crvene armije. Osim što most ima po dve trake u oba pravca za drumski saobraćaj, takođe ima i dva koloseka za železnički saobraćaj i predstavlja i dalje, i pored izgradnje Pupinovog mosta, glavnu vezu Šumadije i Banata, Pančeva i Zrenjanina, drumska i železnička spona i sa susednom Rumunijom. Više od 100.000 automobila, kamiona, autobusa "projezdi" svakog dana mostom, uz tutnjavu železničkih kompozicija.

Foto: Ministarstvo odbrane Republike Srbije - Izgradnja mosta 1946. godine

Pančevcu je 80 i neka…

Burna predratna, ratna i poratna istorija Pančevačkog mosta nastavljena je krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog veka. U tom period most je koristilo na milione motornih vozila, a isto toliko je železničkim vagonima prevezeno i putnika i robe. I kao što sve što se napravi ima vek trajanja, tako je i Pančevac odavno "zreo" za jednu generalku, jer je poslednja urađena daleke 1965. godine. Od tog doba, na mostu se izvode manji zahvati kako bi se održala njegova upotrebna vrednost kao značajnog saobraćajnog objekta. Istine radi, pre neku godinu ojačani su potporni stubovi na delu mosta nad vodom, rađeno je na pristupnim petljama na obe strane Pančevca. I običnom posmatraču i vozaču ne promiču česte udarne rupe (koje se, istina, krpe), zarđala i korozijom natrula zaštitna ograda (koja se s vremena na vreme dovede u red, ne retko posle neke saobraćajke i sl.) i svima, i korisnicima i gradu i državi je jasno da Pančevačkom mostu predstoji jedna ozbiljna sanacija i rekonstrukcija. Struka kaže da će sledećih godina most preći u nadležnost Grada, jer će završetkom izgradnje  obilaznice ovaj putni pravac postati bulevar Beograda a da rekonstrukcija mosta može biti kvaitetno i temeljno urađena po izgradnji mosta na Adi Huji.

Foto: Wikipedia / Istorijski arhiv u Pančevu  

Čovek  zvani "Život"

I opet te devedesete. Ali ovaj put dijametralno suprotno. Recimo da krenemo ovako: rođen pedeset i neke u Beogradu. Dunav i on ribar - Renato Grbić. Samo neki od brojnih novinskih naslova: "Samoubistvo na Pančevcu: Renato Grbić izvukao mladića (28) iz ledenog Dunava","Mladić go skočio s mosta, spasao ga Renato Grbić", "Devojka (16) skočila sa Pančevačkog mosta...", kazuju kako je jedan ribar postao nacionalni heroj. Čovek koji od rođenja druguje sa Dunavom i najbolje poznaje njegove ćudi svoje znanje i umeće, a pre svega svoje ogromno srce, stavio je u najhumaniju službu – spašavanje života. I kako to već biva, suicidne misli i na žalost odluke, mnoge su odvele u smrt. Samoubice neretko biraju mostove, pa tako i Pančevački.  I tu Renato stupa na scenu. I stariji i mladi, žene i muškarci staju na ogradu mosta s jednim ciljem – prekratiti život Drugi cilj ima Renato - spasiti život. I uspeo je to u više desetina puta. I opet će. Renato Grbić je proglašen za počasnog građanina Beograda i opštine Palilula, i nosilac je mnogobrojnih nagrada i priznanja za podvig godine, dodeljenih od starne novinara.