Gotovo da ne postoji osoba koja bar jednom prilikom šetnje Kalemegdanom nije zastala na vrhu Velikog stepeništa i sa divljenjem se zapitala koja je to osoba odabralo ovo mesto da na njemu napravi stepenište sa čijeg se vrha pruža nesputani pogled prema ušću, Novom Beogradu, Zemunu i Pobedniku.

Ovo impozantno građevinsko delo već skoro čitav vek predstavlja jedan od najboljih primera srpske pejzažne arhitekture i prepoznatljiv motiv Kalemegdanskog parka.

Stepenište ka Evropi

Od odlaska Turaka iz Beograda i demilitarizacije tvrđave, uprava varoši beogradske pokušavala je na sve načine da bivše vojno utvrđenje pretvori u centralni gradski park i približe zapuštenu tursku kasabu Evropi. Da bi se ova namera i sprovela bile su potrebne decenije i velika novčana sredstva, koja su uvek predstavljala problem. Tek početkom XX veka stvorili su se uslovi za kompletno sređivanje Kalemegdana. Prvo je izgrađeno Malo stepenište i uređene su cvetne aleje, čime je formirano plato i Savsko šetalište na delu bedema koji gleda prema Savi.

Foto: Digitalna narodna biblioteka Srbije

Izgradnja stepeništa

U periodu pre Prvog svetskog rata, Kalemegdanski park se završavao na mestu gde se danas nalazi Veliko stepenište. Ovde se nalazio bedem i skriveni put koji je vodio do nižih nivoa tvrđave. Dok je gornji deo parka koji se nalazi uz sam bedem bio donekle uređen, donji deo parka, danas plato koji vodi do Kralj kapije, je bio dosta zapušten i prepušten zubu vremena. Kako bi se ovaj, kao i drugi problemi rešili, započet je dvadesetih godina XX veka opsežan projekat preuređenja i obnove parka.

Posao je prepušten iskusnom inženjeru hortikulture Aleksandru Krstiću, koji je u to vreme bio šef službe za parkove. Kao spona između dva nivoa parka, bila je predviđena izgradnja stepeništa. Glavni projekat stepeništa, kasnije nazvanog Veliko stepenište, je bio rad Đorđa Kovaljevskog. Radovi na izgradnji su završeni 1928. godine i stepenište je svečano otvoreno.

Kako bi se savladala znatna visinska razlika, Veliko stepenište je izgrađeno iz tri dela, sa dva odmorišta na kojima se nalaze proširenja sa leve i desne strane. Na samom vrhu nalazi se skulptura lava koji leži, čiji je autor bio vajar Sreten Stojanović. Projektovano je u romantičarskom stilu, a prisutni su i elementi srpsko-vizantijskog stila.

Foto: Pavle Kaplanec

Sve rekonstrukcije Velikog stepeništa

Tokom Drugog svetskog rata, i Veliko stepenište je bilo oštećeno prilikom bombardovanja 1941. godine, kada su stradali dekorativni elementi. Postoje naznake da je i za vreme okupacije postojalo nekoliko pokušaja obnove stepeništa, ali koji nisu adekvatno izvršeni. I posle Drugog svetskog rata stepenište je delimično rekonstruisano, ali je ponovo prepušteno zubu vremena.

Najobimnija rekonstrukcija započeta je osamdesetih godina, kada se stepenište urušilo zbog klizišta. Tada su ugrađena nova gazišta od bračkog kamena, materijala koji svakako nije odgovarao vremenskim uslovima koji vladaju u Beogradu.

Tokom samo dve decenije, došlo je do značajnih oštećenja kamena usled mraza, tako da je 2006. godine pokušana još jedna rekonstrukcija. Ovaj put su pukotine zalivene cementom i veštačkim kamenom, što je dodatno ubrzalo eroziju krečnjaka koji je osamdesetih godina ugrađen. Kako bi se sprečila dalja erozija zemljišta i urušavanje stepeništa, najverovatnije zbog podzemnih voda, urađen je novi sistem drenažnih bunara.

Nažalost, ovo je bila privremena mera, a brački krečnjak je sve manje odolevao vremenu. Tako je 2019. godine počela još jedna, radikalna, obnova Velikog stepeništa. Ovaj put je umesto zamene gazišta stepenište potpuno razrušeno, što je izazvalo zabrinutost dela stručne javnosti, ali je projekat uspešno završen.

Posle ove poslednje rekonstrukcije, Veliko stepenište na Beogradskoj tvrđavi je sada nalik originalnom s kraja dvadesetih godina prošlog veka. Umesto kamena sa Brača, ugrađen je crnogorski iz Danilovgrada, a vraćene su i kamene žardinjere, izrađene od krečnjaka iz Bele Vode koje su bile izostavljene prilikom rekonstrukcije 1989. godine. Popravljeni su i polomljeni stubići ukrasne ograde.

Stepenište je sada vidno belje nego ostatak Kalemegdana, pa ovaj spomenik deluje blještavo i preterano beo. Iako u ovom trenutku stepenište ne izgleda autentično i u duhu vremena u kom je izgrađeno, vremenom će se uklopiti u prostor. Iako je ograda ostala stara i druge je boje od gazišta, kamen će posle nekog vremena dobiti patinu, promeniti boju i potamniti – samim tim i stepenište će opet izgledati autentično.