Već više od tri veka vlada Kalemegdanom. Vitka i elegantna osmougaona Sahat kula, bila je svedok raznih događaja koji su krojili sudbinu Beograda. Njen sat kucao je i pod Austrijancima i Turcima i otkucao slobodu u danu kada je poslednji beogradski paša predao ključeve Beograda u ruke kneza Mihaila. 

Ispod nje se nalazi i jedan od četiri drevna ulaza u Gornji grad, kapija koja je, iako starija, dobila ime po kuli sa satom. Ipak, kao i mnoge druge priče o Beogradu, ni ova nije tako jednostavna. 

Jedna, dve ili tri Sahat kapije?

Od svog nastanka do demilitarizacije početkom prošlog veka, Beogradska tvrđava sastojala se iz dva dela. Donje grada, dela u kome se nalazilo užurbano trgovačko i zanatlijsko sedište i Gornjeg grada, dobro čuvane tvrđave. Ulazi u Gornji grad menjali su se tokom vekova i do dana današnjeg predstavljaju izvesnu enigmu. 

Ipak, izvesno je da se pored Despotove kapije, istočna kapija spominje i u zapisima Evlije Čelebije koji je sredinom 17. veka posetio Beograd. U to vreme, današnja prestonica Srbije doživela je najveći procvat za vreme turske vladavine. Dobro utvrđeni bedemi billi su ukrašeni čitavim nizom kula, a o svakoj od pet dnevnih mulitvi niz ravnicu koja je oruživala grad razlivao se poziv mujezina sa jednog od nekoliko desetina minareta. Čeblija piše da je ondašnja tvrđava imala četiri ulaza, od kojih je istoični pored sebe imao kulu sa satom čiji je zvuk otkucavao sate i čiji se zvuk zvona mogao čuti i preko Save do udaljenosti od jednog konaka. Dalje navodi da je ovaj ulaz vodio do Donjeg grada i kazandžijske četvrti. 

Današnja kapija izgrađena je nekoliko decenija posle Čelebijine posete, u vreme kada je sjaj najzapadnijeg bisera Otomanske imperije donekle zagasnuo. Naime, u eksploziji barutnog magacina stradao je dobar deo bedema i oko 4.000 domova. Ranjena varoš bila je lak plen za austrijskog vojskovođu Maksimilijana Bavarskog koji zauzima grad 1688. godine. Preduzimljivi Austrijanac odmah se bacio na obnovu utvrđenja, za čije je radove bio zadužen venecijanski arhitekta Andrea Kornara. Poslovi su napredovali brzo, ali ne i dovoljno brzo. Već oktobra 1690. godine Beograd ponovo prelazi u turske ruke i radovi su privremeno obustavljeni. Sreća u nesreći bila je ta da Kornaro nije bio preterano odan Austrijskoj carevini, te naredne godine, ovaj put u turskoj službi, nastavlja radove u turskoj službi. U ovom periodu izgrađene je portal kapije, koji možemo videti i danas. 

Ratna (ne)sreća zadesila je Beograd par decenija kasnije. Pod Evgenijem Savojskim Beograd ponovo prelazi u austrijske ruke koji započinju masovnu obnovu grada. Od statusa provincijske orijentalne varoši, za samo 2 decenije Beograd je uzdignut na nivo modernog evropskog grada. Glavni arhitekta bio je ovaj put jedan Švajcarac, Nikola Doksat de Morez. Masivna fortifikacija uslovila je i izmenu u rasporedu kapija, te je umesto stare Sahat kapije, koja je zazidana, probijena nova koja je bila paralelna sa - Stambol kapijom. 

Kao što se sudbina poigrala sa najpoznatijim graditeljem tvrđave, tako je bilo i sa njegovim delom. U uslovima mirovnog sporazuma između Turske i Austrije određeno je da se varoš i bedemi dovedu u prethodno stanje, te je glavom(sic!) platila barokna Sahat kapija. Zazidana je i pretvorena u kazamat, a delovi spoljne barokne dekoracije iskoršćeni su za izgradnju novog svoda. 

Dok nekome ne smrkne, drugome ne svane, tako je ona Kornarova kapija ponovo ugledala svetlo dana. A uskoro je i dobila vernog pratioca - Sahat kulu.