Gotovo da ne postoji Beograđanin koji bar jednom nije zastao na uglu Uzun Mirkove i Kralja Petra, podigao pogled i na trenutak se zapitao koje je bio čovek koji je nekada živeo u neobičnoj zgradi sa zelenim pločicama. Odgovor na ovo pitanje vodi nas na početak 20. veka kada je bogati trgovac Stamenković odlučio da u užurbanoj ulici Kralja Petra upiše i svoj trag.

Muzej na otvorenom

Zerek, danas zaboravljeni naziv za trgovačku četvrt koja je obuhvatala današnju ulicu Kralja Petra, te okolne ulice i sokake, bila je ne samo važno ekonomsko čvorište, već i mesto na kome se stvarno bogatstvo mešalo sa bedom i borbom za život. Daleko pre nego što su Dedinje i Senjak postali elitni delovi grada, ova strma ulica bila je mesto gde je svako ko je imao “nešto” grabio svoje mesto pod suncem Beograda. A kako su poslovi rasli, bogatstvo se gomilalo, tako su i udžerice, bakalnice i male prizemne radnje prerastale u palate. Beograd je krajem 19. veka i početkom 20. veka velikim koracima grabio ka Evropi. Stilovi od klasicizma, preko akademizma, secesije do moderne prelivali su se niz balkansku kaldrmu. Danas ovaj neobični spoj različitih stilova i kultura, svojevrsni muzej i spomen na to kako je Beograd moga da izgleda da nije bilo okrutnih ratova koji će uslediti. 

Jedna od ovih, bogatih, porodica bila je i porodica trgovca Svetozara Stamenkovića. Stamenkovići su se, naime, sredinom 19. veka preselili iz Stare Srbije, okoline Vranja u Beograd. Sa sobom su doneli i svoj kožarski zanat, za koji će se ispostaviti da je bio vrlo unosan. Bogatstvo stečeno na trgovini kožom, poslovanje u 17 zemalja sveta i 13 ekspozitura banke, omogućilo je Stamenkovićima da u Beogradu steknu i značajni broj nepokretnosti. Upravo jedna od njih, na uglu Kralja Petra i Uzun Mirkove, poslužiće za izgradju velelepne i neobične palate. 

Foto: Pavle Kaplanec

Secesija u Kralja Petra

Izgradnja palate trajala je samo godinu dana. Pripremni radovi počeli su 1906. godine, da bi već sledeće 1907. bila završena. Stamenkovići su projekat izgradnje poverili uvaženim beogradskim arhitektama Andri Stevanoviću i Nikoli Nestoroviću, arhitektonskom timu koji je Beogradu podario i grandioznu palatu Uprave fondova (danas zgrada Narodnog muzeja), kao i zgradu Beogradske berze (današnjeg Geozavoda) u Savamali. 

Zgrada je od samog početka zamišljena kao poslovno-stambeni objekat, a ova podela se zadržala do danas. Za dućane koji su davani pod zakup bilo je predviđeno prizemlje, dok su dva sprata i mansarda bili predviđeni za stanovanje. Pored toga, prvobitnom podelom formirano je i unutrašnje dvorište, što je bilo uobičajno u to vreme. 

Ono po čemu se zgrada uklapa, ali i izdvaja u ambijentu prometne trgovačke ulice je neobična fasada. Izrađena u stilu tada popularne bečke secesije, fasada je kombinacija izrazite žute boje i zelenih keramičkih pločica koje se protežu čitavom visinom prvog i drugog sprata, kako na glavnoj, tako i da bočnim fasadama. Pored toga, izdvajaju se gipsani ukrasi iznad prozora i balkona koji predstavljaju stilizovane floralne motive, glavnu odliku bečke secesije. Iznad centralnog portala u visini drugog sprata, nalazi se i grb sa inicijalima trgovca Stamenkovića -  “S.S”.

Ipak, ono što najviše privlači pažnju, pored kontrasnih boja fasade i neobičnih zelenih pločica, je gipsana glava žene urađena na centralnom delu mansarde, oivičena masivom ogradom od kovanog gvožđa na vrhu zgrade. Zanimljivo je da se slični motivi nalaze i na drugoj značajnoj zgradi u stlilu secesije, koja se nalazi samo stotinak metara uz ulicu, zgradi Robnog magazina, za čiju je izgradnju bio zadužen arhiteta Viktor David Azriel.

Danas, okružena modernim remek-delima od stakla i metala, ova zgrada i dalje ponosno stoji na svom mestu i privlači poglede prolaznika. Zbog svog izuzetnog značaja, zgrada trgovca Stamenkovića, proglašena je 1966. godine nepokretnim spomenikom kulture i nalazi se pod zaštitom države.