Dunav je jedna od najlepših, najveličanstvenijih i najmisterioznijih evropskih reka. Druga po dužini u Evropi, ova reka za Beograd ima veliku ulogu u istoriji i u svakodnevnom životu. Dunav je jedan od simbola našeg grada. Međutim, za ovu reku vezane su i brojne legende bez kojih ona ne bi bila toliko očaravajuća.

Mit o Argonautima i zlatnom runu

Prema Apolonijevom epu, Jason (prestolonaslednik malog grada u Tesaliji) je sa pedeset najvećih grčkih junaka (mahom iz Tesalije i Beotije) krenulo u potragu za Zlatnim runom. Kako legenda kaže, ovo je bilo runo zlatogrivog krilatog ovna koje se nalazilo u posedstvu kralja Ejeta. Junaci su, ispod planine Argon, izgradili brod, veslali po Evropi tražeći runo. Kada su ga našli i oteli, istim brodom su bežali od mnogoljudne potere.

Posle smrti Jasonovog oca, Pelija (Jasonov polustric) je, pod izgovorom da štiti maloletnog bratanca, stupio na presto mesta Jolk u Tesaliji (Grčka). Kako bi se zauvek rešio „malog“ prestolonaslednika, Pelije ga šalje u nemoguću misiju. Naime, trebalo je da kralju Ejetu ukrade Zlatno runo. Zli stric se nadao da će Jason nastradati u ovoj samoubilačkoj misiji i da će ga se, na ovaj način, zauvek rešiti, a on ostati vladar. Međutim, misija je uspešno obavljena zahvaljujući pomoći boginja, hrabrim grčkim junacima, ali i pomoći davnašnjih Beograđana. Boginje Medeja i Hera pomogle su Jasonu da ukrade  runo i utekne poteri koja ih je gonila po Savi i zatvorila sve vodene izlaze ka morima.

Bežeći od družina je Dunavom stigla i do Kalemegdana, tadašnjeg brda Kaulijak. Starosedeoci su pružili gostoprimstvo Jasonu i njegovim pratiocima koji su se, posle krađe zlatnog runa, uputili kući. Omogućili su im da se sakriju, odmore i okrepe, kao i da osmisle naredni korak i šta im valja dalje činiti. Legenda kaže da su posle napuštanja Beograda plovili Dunavom, a jednim delom su nosili svoju barku sve do Jadranskog mora. Odatle su se lako spustili do grčke i vratili nazad u Jolk. Naravno, Jason je preuzeo presto, a zli stric je završio kao što svi zli stričevi u mitologiji završe.

Dunavske vile

Svaka voda nosi legendu o vilama i sirenama koje u njoj žive. Tako i Dunav u sebe ima ugrađen mit o svojim vilama, koje su najviše boravile na području Beograda, tačnije na Vilinim vodama. Ovaj predeo koji se nalazi uz samu reku nekada je bio pun bara i jezeraca, a na padinama koje su se pružale ka današnjoj Karaburmi i Bogosloviji nalazile su se bašte i vinogradi. Od prostora kuda se danas prostire Bulevar despota Stefana, pa prema reci, nekada su žuborili potoci koji su se spuštali sa Zvezdare. Kada bi vodostaj Dunava bio visok stanovništvo ovog dela Beograda verovalo je da se oko izvora okupljaju vile rusalke. Njihov naziv potiče od reči ruslo, što znači potok. Priča se da su ljudi koji su ovde radili ili boravili viđali ove vodene lepotice i čuli zvuk trube kojim ih vilinska kraljica doziva da se okupe. Nažalost, svaka od ovih prelepih bića imala je tužnu priču. Smatra se da su beogradske vile otelotvorenje devojaka koje su se utopile ili koje su umrle nasilnom smrću. Blede puti, dugačkih riđih kosa koje su volele da češljaju i ukrašavaju vencima od cveća, ne bi se libile ni da izađu iz reka i prošetaju okolnim livadama. Nedeljom, posle praznika Duhovi, ove večno mlade lepotice okupljale bi se uz samu obalu i često izlazile na kopno. Stari kažu da se u tom periodu nikako ne treba kupati u reci jer vile nisu prijateljski nastrojene prema ljudima, pa ih mogu povući sa sobom u vodu. Poneko se hvalio da je baš na Vilinim vodama iz prikrajka posmatrao ova prelepa bića kako se naga kupaju na mesečini.

Vodeni duhovi

Vile nisu jedina mitološka bića koja nastanjuju Dunavu. U njemu živi i jedno veoma zlo stvorenje koje mrzi ljude i uživa u tome da ih utapa.

Dunavski vodeni duh je patuljak dugačke brade i velikog nosa. Malo telo nasađeno je na kozije nožice, a na glavi imaju i rog i kozije uši. Često nose fes. Vrlo su zli i opasni po ljude. Verovanje kaže da u Dunavu živi 99 ovih stvorenja, a da je stoti njihov starešina. Red održava pomoću bubnja i biča koje stalno nosi. Bubnjem poziva svoje patuljke, a bičem kažnjava neposlušne. Takođe, njime hvata i davi ljude.

Stari Beograđani uvek će vam reći da se ne odazivate ako vas neko, dok ste pored Dunava, pozove po imenu. To vrlo lako može biti vodeni duh koji čoveka oslovi, pa mu naredi da uđe u reku. Potom im zloduh obavija noge bičem ili lancima i odvlače ih na dno reke. Umesto toga, treba odoleti iskušenju ma koliko vam njihov glas delovao poznato, poput glasa najboljeg prijatelja. Kada čujete kako vas doziva, što brže se udaljite od Dunava. Barem tako kažu oni koji su svedočili brojnim misterioznim utapanjima kada su ljudi, odjednom, ostavljali ono što su radili i, kao omađijani, odlazili pravo u reku gde bi ih ova zla bića utapala.

Ribari su se naročito čuvali ovih nečastivih bića. Noću ne bi spavali pored mreža i udica kako ih vodeni duhovi ne bi našli. Odatle i izreka „ni đavo ne zna gde alas spava“.

Kemza

Ovo je još jedno mitološko biće koje vreba u Dunavu i njegovoj okolini. Prema predanju, kemza ima telo velike zmije, velikih buljavih očiju, ogromne glave na kojoj se nalaze rogovi. Prekriven je debelim slojem mahovine. Zbog toga ga je teško uočiti dok vreba svoju žrtvu. Ova neman hvata neoprezne Beograđane koji se nađu pored reke u nezgodnom času i navlači ih u virove gde ih utapa repom.

Svakako je vrlo poželjno da pazite gde se kupate i da se oduprete porivu da učinite nešto nebezbedno. Možda vas je, zapravo, neko od ovih stvorenja pozvalo sebi.

Dunavski kitovi

Verovali ili ne, nekada su oko Beograda Dunavom plivala prava „čudovišta“ težine veće od jedne tone. To su bile morune koje bi se iz Crnog mora popele uzvodno od ušća Save u Dunav kako bi se tu mrestile. Od ikre su vešti alasi pravili visokokvalitetan kavijar koji se, kako je pisao nemački putopisac Fridrih Vilhelm fon Taube, u Srbiji nazivao ajvar. Ove ogromne ribe slobodno su se kretale Dunavom. Godine 1793. u Zemunu je uhvaćena moruna od čak 700 kilograma. Danas je teško zamisliti da tolike ribe plivaju ovom rekom. Ipak, ne toliko davno, ove veličanstvene životinje slobodno su plivale oko Beograda. Najveći dunavski kit uhvaćen je 1870. godine kod Smedereva. Moruna je bila dugačka 9 metara i teška čak 1.600 kilograma. Ove nemani jako su dugovečne te mogu živeti i do sto dvadeset godina. Možete li samo da zamislite da plivate u Dunavu, a da vam nogu dotakne ova grdosija?

Nažalost, izgradnjom hidroelektrane Đerdap, morunama je presečen put ka Beogradu. Ovih veličanstvenih riba više nema u našem delu Dunava. Danas su one na korak od izumiranja i predstavljaju visoko zaštićenu vrstu.

Tunel ispod Dunava

S obzirom na to da se ispod Beograda nalazi čitav jedan svet tunela, prostorija, skladišta i drugih skrivenih kutaka, po gradu se dugi niz godina šuška o tunelima koji se protežu ispod Dunava i povezuju stari i novi Beograd. Iako ovaj scenario nije nemoguć, naročito kada se uzme u obzir da je veliki deo grada blizu reke isprepletan lagumima i tunelima. Za sada još niko sa sigurnošću nije otkrio tunel koji direktno prolazi ispod Dunava ili se završava na jednoj obali, a nastavlja na naspramnoj. Mnogi tvrde da su tuneli postojali, ali da su se urušili pod pritiskom vode. Neki smatraju da su Beograd i Zemun i dan danas povezani tajnim tunelima samo da za njih zna jako mali broj ljudi, mahom iz vojnog vrha. Kako bilo, tuneli ispod Dunava ostaju jedna od velikih mitova i legendi našeg glavnog grada.