Dok je Union zadovoljno trljao ruke, pojedini Beograđani su se počeli hvatati za glavu. Iako nisu svoje male kupce dočekivali sa osmehom, automati su zapretili da postanu konkurencija gradskim poslastičarima.

Među njima je (pa i među prestoničkim dućandžijama) zavladala blaga neverica. Za dinar koji bi izmamili od roditelja, a potom ubacivali u automat, klinci su u beogradskim slatkim kućama mogli pazariti mnogo više slatkiša. Draža im je, ipak, bila ova čudna, limena kutija. Ćutke stojeći nasred ulice, „častila“ svako dete koje bi joj udelilo kovanicu.

Kako je dovitljivost pobedila čudo tehnologije

Istina, umeli su i ovi slatki automati da iznevere. Ako se dinar kojim slučajem zaglavi, mališani bi odlazili snuždeni i praznih ruku.

Ni to se, međutim, nije dešavalo slučajno. Naime, dovitljivi pojedinci pokušali bi katkad da iznude slatkiš „za dž“. Umesto dinara bi ubacivali kojekakve sitnice – uostalom, kako je jedna mašina mogla znati da li je to novac ili pak, bezvredna gvozdena stvarčica ili komadić metala?

Foto: Digitalna NB RS / "Pravda", 1932.

Ipak, ni mašina se nije dala prevariti. Umesto slatkiša bi izbacila – ništa, a  sitnica koja nije dinar ostala bi zaglavljena.

Potom su se i ove čudesne sprave počele kvariti. Dešavalo se tako i da oneraspolože mališane, ostavljajući ih bez „nagrade“ ako u njima zapne novac. Do tad ih je već bilo i po beogradskim predrgađima, ali im je prepredena ćud pojedinaca skratila životni vek.

Postojao je u tome još jedan problem – popravka i održavanje nisu bili nimalo jeftini. Pritom, tadašnjem Unionu je bilo kudikamo isplativije da se njegovi slatkiši nađu na rafovima u dućanima.

Tako su i automati za bombone nestali gotovo istom brzinom kojom su se pojavili. Ipak, poslužili su svojoj svrsi: Union je izveo pun marketinški pogodak. U zemlji koja je u to vreme već prigrlila industrijalizaciju, predstavio je spravu koja je postala simbol tehničkih novotarija. U tom kratkom periodu između dva rata, automati za slatkiše su ulepšali deo detinjstva beogradskih mališana.

Kasnije su ih, pak, zamenili automati za one starije. Nakon Drugog svetskog rata, zauzeli su hodnike firmi, škola i bolnica. Oko njih su se tiskali zaposleni poručujući kafe, grickalice i sokove, dok su slatke, limene kutije ostale tek u sećanju naših baka i deka.