Drvo mozak, osidž pomorandža, konjska jabuka, majmunska lopta,...  Samo su nekoliko od desetina naziva za severnoameričko drvo i njegov plod, koje je ipak u botanici poznatije kao maklura. Beograđani ga znaju i kao ono stablo koje u doba dozrevanja zaspe parkove sa svojim čudnovatim plodom nalik zelenoj pomorandži, koje kao da vas prosto žica da ga tokom šetnje šutnete u maniru vanserijskog golgetera, nesvesni da su se istim tim plodom nekada hranili mamuti.

Na poklon predsedniku od robovlasnika

Prvi zapisi o makluri datiraju iz 1804. godine kada je škotski istraživač Vilijam Danbar nabasao na drvo tokom svojih putešestvija od reke Misisipi do reke Vašita. U martu iste godine, kolega istraživač Meriveder Luis iz radoznalosti prosleđuje reznice na uvid Tomasu Džefersonu, 3. predsedniku SAD. Iz Luisovog pisma da se zaključiti da je poklon uzorak potekao iz bašte g. Pjera Šutoa, trgovca krznom i robovlasnika iz Sent Luisa, koji je dosta godina proveo sa domorovcima, plemenom Osidž. Nažalost, reznice nisu dospele u ruke i pod pronicljivo oko Džefersona, jer su u međuvremenu uvenule.

Čast da krsti osidž pomorandžu ukazana je ocu američke teologije, čoveku koji je u 19. veku prvi izradio geološku mapu Severne Amerike, škotskom geologu Vilijamu Makluru, koji ju je nazvao maclura pomifera 1804. godine. Potonji atribut, pomifera, predstavlja latinsku reč za plodno.

Foto: Wikipedia / Bruce Marlin

U šetnji sa mamutima

Uprkos ustaljenom imenu na američkom kontinentu, osidž pomorandža ipak ne deli nikakve rodbinske veze sa pomorandžom. Naime, vodi poreklo od dudova, tj. pripada tzv. dudovci, čija mreža cvetnica obuhvata i broji 38 rodova i više od 1.100 vrsta.

Maklura je listopadno stablo, koje raste do 15 m i formira razgranatu, široku krošnju zasutu oštrim i tvrdim trnjem. Deblo je prečnika do 90 cm, dok je kora zagasito narandžasta i izrazito izbrazdana. Ima svetlo jasno i zeleno lišće, meko na dodir, koje pri otkidanju pušta svoje mleko lepljivo među prstima, koje potom na vazduhu žuti. To je služilo urođenicima da boje lica i odeću. Znalci vele da je drvo otporno, snažno i dvostruko tvrđe od hrastovine, zbog čega su ga indijanska plemena koristila za izradu visoko kvalitetnih lukova.

Biljka cveta od aprila do juna, noseći na sebi viseće, zelene cvasti. Na jesen stiže krupan plod, krajnje egzotičnog izgleda, grube površine, nalik na moždane vijuge, te otuda naziv drvo-mozak. Zarezivanjem loptastog ploda može se primetiti da obiluje sokom i semenom kojim se hrane veverice.

Nedavno je američka studija pokazala da je ova pionirska vrsta preživela glacijaciju i smatra se za evolucijski anahronizam. Naučnici pretpostavljaju da su plodove maklure svakodnevno brstili mamuti, mastodonti i divovski lenjivci. Iščezavanjem ovih golemih životinja maklura je ostala bez evolucijskih saboraca zaduženih za rasejavanje semena.

Foto: Milena Arsenić - Ulaz u Botaničku baštu Jevremovac

U korak sa vremenom

Maklura je prevalila put do Evrope 1818. godine i počela da se pretežno uzgaja u Italiji, da bi se kasnije kao gajila u Rumuniji, Rusiji i, naravno, Srbiji i bivšoj Jugoslaviji. U našem narodu u to vreme odomaćio se termin pomorandžasto trnje. Kako piše Težak, beogradski ilustrovani list za poljsku privredu u izdanju Društva za poljsku privredu, biljka je imala dvostruku primenu: za živu ogradu i za ishranu svilenih buba.

Mimo gloga, maklura se smatrala kao ponajbolja za podizanje žive ograde, jer nije zapremala mnogo prostora. Redovnim potkresivanjem zgusnula bi se u neprobojnu ogradu i zelen zid prijatan za oko, čije grane su bile naoružane do zuba sa sitnim, ali ubojito jakim bodljikama, kroz koju se nisu mogle provući ni malecne životinje. I pored izuzetno visoke cene, reznice i semena bila su veoma tražena, na šta ukazuju oglasi koji su kružili u ondašnjim mesnim novinama.

Krajem 19. veka izvesni g. Vladimir Đorđević, profesor Ratarske škole u Kraljevu, sprovodio je oglede sa lišćem ovog pomorandžastog trnja i ostvario zavidne uspehe. Opiti su pokazali da svila dobijena iz mehuraka koje su hranjenje lišćem ove biljke nije odstupala ni malo od svile mehuraka čije su bube hranjenje dudovim lišćem, te čak u nekoliko navrata, šta više, bila je još bolje vrsnosti.

Prohujala su dva veka i danas maklura se može spaziti kako se izvija u prestoničkim i drugim gradskim parkovima širom zemlje. Razume se, sasvim zasluženo zauzima svoje mesto u Botaničkoj bašti Jevremovac, tik iza kapija skrivenog beogradskog raja. Takođe, verovali ili ne, stablo se ustoličilo u kutku Arhiva Srbije.

 

Naredni put kad budete ugledali trnovitu pomorandžu kako vam ćutke preči put, prevrtite film i zaustavite se na sceni kada su taj isti plod halapljivo njupale praistorijske surlaške grdosije, pa ga sa blagim kezom ćušnite u stranu i nastavite svojim poslom.