Vreme prehlada i virusa je pred nama! Čuvali se ili ne (šta god to značilo) ne možete pobeći od letećih bacila, iz jednostavnog razloga što smo društvena bića koja razmenjuju mnogo štošta, a nuspojava naše društvenosti i brojnosti je upravo lako širenje bolesti. Jedne večeri legnete u krevet, nemoćni da dišete, a u fijoci s lekovima nema kapi za nos. Razmišljate kako ste uzimali prohodnost svojih sinusa zdravo za gotovo. A možda i pomislite kako li su naši preci preživljavali zimske noći bez kapi za nos? Svaka im čast.

Šalu na stranu, činjenica je da ne znamo mnogo o "sistemu zdravstva" na našim prostorima od pre hiljadu ili pak deset hiljada godina. Arheološki pronalasci pronalasci koji datiraju iz doba kada je Beograd bio Singidunum, međutim, imaju da nam kažu mnogo toga.

Lobotomija u kameno doba

U Donjem gradu Kalemegdanske trvđave pronađen je niz lekarskih instrumenata koji ukazuju na postojanje medikusa koji su još u doba Rimljana brinuli o građanima. Najimpozantniji pronalazak je pečat koji je pripadao ni manje ni više nego singidunumskom oftalmologu. Dokazi govore da su isto tako postojali drugi specijalizovani lekari, kao što su ginekolozi, dermatolozi i hirurzi. Dublji slojevi arheologije nam otkrivaju da su na teritoriju naše zemlje prvi ljudi stigli pre 40 hiljada godina, što znači da je paleolit još uvek trajao a prvi homo sapiensi započeli svoj put Zemljom. Kakve to veze ima sa medicinom?

Tvrdnja u koju većina nas veruje - da je praistorijski čovek jedva uspevao da navrši tridesetu je, zapravo, najveći istorijski nesporazum. Istina je da je smrt novorođenčadi bila učestala, kao i da su deca do pete godine mnogo češće podlegavala bolestima i povredama. Međutim, ako bi preživeli taj krhki period svog razvoja, ljudi su stizali i da proslave svoj sedamdeseti rođendan.

Za većinu bolesti nije bilo leka, ali pojedini kosturi pronađeni ispod Beograda govore nam da se princip tretiranja slomljenih kostiju, na primer, u osnovi nije mnogo promenio. Znalo se da posle povrede treba mirovati, a po mogućnosti i fiksirati bolni predeo tkaninom. Jezivo, ali veoma zanimljivo je to da su prve operacije lobanje - njeno otvaranje iliti trepenacija - izvođene još u ovo doba. Neke od njih - uspešno.

Foto: Muzej Grada Beograda - Medicinski instrumenti pronađeni prilikom iskopavanja Donjeg grada

Sa Rimljanima dolazi javna higijena, dolazi razvijena vojska sa svojom veoma razvijenom medicinskom pratnjom. Ogromna olakšica u prevenciji širenja raznih bolesti bilo je izgrađivanje kanalizacionih sistema, pločnika na ulicama, a onda i kupatila. Tadašnji lekari i farmaceuti zovi se arhijatri i farmakopoli, školovani za široku upotrebu lekovitog bilja i spravljanje napitaka i melema. Na našoj teritoriji ponađen je i čitav niz lekarskih instrumenata namenjenih hirurškim intervencijama na oku, ali i melema koji će ublažiti očne tegobe. Rimski medicinari su očigledno odlično poznavali učenja svojih grčkih učitelja, premda su mahom glavni lekari dolazili upravo iz Grčke.

Novi paradoks neolita

Dolazimo do srednjeg veka i istorija se ponavlja - napredak, ovog puta u sferi medicine i kvaliteta ljudskog zdravlja, nailazi na ćorsokak. Prva beogradska bolnica je izgrađena u XV veku, a lekari su teorijska znanja mahom sticali iz "Hilandarskog medicinskog kodeksa", budući da je pisan narodnim rečnikom. U manastirima su redovno na narodni jezik prevođena i druga dela medicine, prevashodno sa starogrčkog jezika i tako je, mogli bismo reći, ona doživela svoj prvi ozbiljan polet. On je prekinut vek kasnije, kada Beograd konačno pada pod osmansku vladavinu. Lekarska praksa se vraća na tradiciju, na vidare, na puštanje krvi pomoću pijavica, a onda sa početkom XVII veka seže još dalje, kada s ebolesti mahom leče pomoću vradžbina, amajlija i moltve.

Prvi Srbin koji je iskočio iz ovih okvira bio je čovek po imenu Jovan Apostolović, koji je sredinom XVIII veka dobio diplomu lekara u Haleu, i to braneći neverovatno naprednu doktorsku disertaciju za svoje vreme - na temu "Način na koji osećanja deluju na ljudsko telo."