Postoje ta naizgled obična zdanja u Beogradu pored kojih svakog dana prolazimo, ni ne sluteći kakve priče kriju. Njihovi obrisi toliko dobro su nam urezani u sećanje da čak i zatvorenih očiju možemo da prođemo ulicom, bez saplitanja i zaustavljanja. I bez obraćanja pažnje.

Knez Mihailova ulica je upravo jedna od takvih ulica, hiljadu puta prešpartana, u kojoj je svaki ćošak gotovo fotografski usađen u svesti prosečnog stanovnika grada. I svaka zgrada, ma koliko obična, je muzej beogradske istorije za sebe prepun neispričanih priča.

Zgrada iz današnje priče, ona u Knez Mihailovoj 46, ne samo da je muzej, već je poznata i kao sedište jedne od poslednjih boemskih kafane u Beogradu. Da spoj bude još čudniji, nekada se u ovom zdanju nalazilo i sedište berze.

Uspon porodice Savić

Istorija ovakvih zdanja počinje, gotovo po pravilu, stavkom o mladiću koji je pre vek i više dospeo u Beograd i na temeljima turskog feudalnog sistema stvarao bogatstvo, koje je bilo krvotok nove srpske kneževine. Zvao se Veljko Simić, poreklom iz sela Loćika kod Jagodine. Na rođenju je poneo prezime Dinić, po ocu Dini, ali ovo drugo, poznatije, uzeo u spomen na kragujevačkog trgovca Savu Mihailovića. Sava je bio čovek velikog srca, koji je oženivši Veljkovu majku, mladu udovicu, preuzeo na sebe brigu o Veljku i njegovom bratu Aleksi. Voleo ih je i negovao kao sopstvenu decu, a kada su stasali, poslao ih je u Beograd na školovanje.

U ono doba, bilo je uobičajno da deca nastavljaju posao svog oca, te su se Veljko i Aleksa sredinom 19. vek prihvatili šegrtovanja kod beogradskih trgovaca. Ubrzo su osnovali i sopstvenu manufakturnu radnju u beogradskoj čaršiji, a imetak stečen trgovinom omogućio ime je kupovinu kuća u Zereka, koji se protezao današnjom Kralja Petra i okolinim ulicama.

Veljkova kuća nalazila se zaista na elitnoj adresi, iza zgrade Beogradske opštine (danas Jugoslovenske kinoteke) u Uzun Mirkovoj ulici. Imala je sopstveni izlaz sa masovnom hrastovom kapijom na slepo Uskočko sokače i drugo na današnju ulicu 1300 kaplara.

Gornji deo placa je sve do 1867. godine, kada Emilijan Josimović pravi urbanistički prvi plan sprske varoši, bio samo bašta koja je od drugih imanja bila odvojena uskim, krivudavim sokacima. Te 1867. godine sokaci postaju ulica Kneza Mihaila, žila kucavica novog Beograda. U ovoj ulici više nije bilo mesta za bašte i niske kuće prekrivene ćeramidom. Jedan od prvih na ovom talasu promena bio je upravo Veljko Simić koji između 1869-70, podiže jednu od prvih modernih kuća na sprat u Beogradu.

Bila je deo niza kuća trgovaca u Knez Mihailovoj od broja 46 do 50, koji su se takmičili da svoju moć i bogatstvo prikažu na što bolji način. Sama po sebi, kuća je spoj više građevinskih stilova kojima dominiraju neorenesansa i romantizam. U prizemlju su se nalazili dućani koji su izlazili direktno na ulicu, dok su se na prvom spratu nalazila dva stana. U jednom je živela Simićeva porodica, dok je drugi, sa velikom salom, bio sedište Beogradske berze.

I njen pad…

Tragedija porodice Simić poznata je koliko i ljudska istorija. Imao je dvoje dece, od kojih nijedno nije imalo, što bi se današnjim rečnikom moglo nazvati „preduzetnički duh“. O ćerki Stanki malo šta se zna, sem toga da se tokom Prvog svetskog rata udala za nekog austrijskog barona i napustila Beograd i Srbiju zauvek.

Sin Lazar bio je dečko koji obećava, bar u prvo vreme. Bogat i uticajan, školovao se po u zemlji i „na strani“, a najduži angažman imao je u diplomatiji. Zbog svog raskošnog života, za njim je i ostala neka informacija. Kao okoreli neženja, nosio je nadimke „Mangup“ i „manga Laza“. Dane je provodio između mondenskih letovališta i zadimljene sale kafane „Kod srpske krune“. Bio je pasionirani kartaroš, ali je njegova kockarska sreća i pozamašno bogatstvo ipak bilo poveliko, te je gotovo čitavo bogatstvo ostavio naslednicima svog strica Alekse. Porodičnu kuću u Knez Mihailovoj 46, testamentom je 1921. godine zaveštao Srpskoj kraljevskoj akademiji.

Dani kafane i Kuće legata  

Sve do kraja Drugog svetskog rata, kuća u Knez Mihailovoj nastavila je svoj uobičajni život. Preživela je i bombardovanja Beograda tih ratnih godina, te je posle rata dobila novog stanara koji je zauzeo dućane u prizemlju. U pitanju je nadaleko čuvena kafana „Kolarac“, koja je sa Trga republike preseljena baš na ovo mesto.

A „Kolarac“ je „Kolarac“, mesto koje je bilo okupljalište poznatih i anonimnih, onih koji su u Beograd kao studentarija stigli pre koji mesec, ali i onih čije je beogradsko korenje duboko koliko i Sava. Od šest ujutro do kasno u noć, tu su sedeli svi – od trgovaca iz obližnjih radnji do noblesa koji je posle koncerta ozbiljne muzike svraćao na još čašicu razgovora i žestine. Nadaleko su bili čuveni njihovi škembići, restovana džigerica i papci u saftu. 

Prostor na spratu dobija svoju funkciju početkom osamdesetih, kada je prostor, sada u vlasništvu države i opštine Stari grad, ustupljen za izložbeni prostor Kuće legata.