Istorija Beograda nije se pisala samo u "krugu dvojke" i na gradskim rekama. Cela jedna knjiga može se napisati i o prigradskim naseljima glavnog grada, koja su i sama bogata pričama. Ipak, ona su su stidljiva, ne pričaju mnogo i sa oprezom čuvaju istorijsko blago koje nose sa sobom kroz vekove i generacije. Jedno od takvih naselja je i Mirijevo, udaljeno od centra grada svega nekoliko kilometara, a nastanjeno na obroncima dva brda: Zvezdare i Mirijevskog brda.

Nekada maleno naselje, Mirijevo je sada dom za više od sto hiljada stanovnika. Mirine, Miranovac, Miranje, Miliero, Mirova, Mira-Nebel, sve su to kroz vekove bili nazivi za ovo ćutljivo naselje, a svoje sadašnje ime dobilo je krštenjem s kraja 18. i početkom 19. veka, u vreme Prvog srpskog ustanka.

Poreklo naziva

Prvi put Mirijevo  se spominje još u doba Turaka, u popisu iz 1476. godine. Postoji više teorija zašto se Mirijevo zove baš tako, a svaka ima jedan zajednički element – potragu za mirom. A Mirijevo je i zaista bilo pravi komad raja na Zemlji. "Pravi ružičnjaci i rajski vrtovi" - ovako je u 18. veku čuveni turski putopisac Evlija Čelebija opisao ovo, tadašnje mirno selo. Ali, da ne žurimo…

Kako kaže jedna od priča, u Makedoniji je nekad postojalo selo koje se zvalo Mirovo. Kada je ono bilo raseljeno, baš ti meštani su u 18. veku došli do sadašnjeg Beograda i napravili naselje kome su dali naziv po svom mestu porekla.

Neki više vole dramatičniju i "značajniju" priču o poreklu imena Mirijeva, a to je da je baš na tom mestu jedan Turčin pružio ruku Austrougaru, govoreći "Evo mir!", čime je prekinut rat između dve strane.

Treća, malo verodostojnija teza je da je ime nastalo od turske reči "mirija", što je naziv za jednu vrstu nameta koji su seljaci tada plaćali turskim vlastima.

Postoji i priča da se "prvobitno" Mirijevo nalazilo pored jednog od većih carigradskih drumova. Zbog ovoga je promet saobraćaja bio veći i Turci koji su koristili ovaj drum imali su običaj da u prolazu svrate i pljačkaju meštane. Kako bi izbegli stalne napade turske vojske, nekadašnji Mirijevci su se preselili da bi imali malo mira, čime je novo naselje dobilo prigodno ime. Ovaj epitet nosi i do danas, sa par prekida tokom šezdesetih godina 20. veka, kada postaje jedno od najvećih gradilišta u Beogradu.  

Foto: Nikolina Radovanović

U korak sa modernim vremenom

Sa razvijanjem i širenjem grada, počelo je da se menja i ovo nekadašnje selo, pa je Mirijevo 1967. godine pretvoreno u veliko gradilište, za koje su novine prenosile da je u tom trenutku najveće gradilište u čitavoj Evropi.

Žitelji Mirijeva koji su do tada živeli jednim drugim načinom života nisu oberučke prihvatili ovu promenu. Pored mnogobrojnih kranova posejanih po tadašnjim ulicama, tu su bili i buldožeri koji su rušili voćnjake, vinograde, i ostale useve. Meštani su bili ljuti na sve. Dedovi i pradedovi starih Mirijevaca bili su jedini snabdevači Beograda voćem, povrćem, mlekom, mlečnim proizvodima i ostalim namirnicama.

Tada su nastale dve zavađene grupe građana u Mirijevu: starosedeoci, koji su tu živeli "oduvek" i gajili stoku, ali ostaju bez zemlje zbog širenja grada i višespratnica. Sa druge strane su novopridošli građani koji se naseljavaju u nove stanove i zgrade. Starosedeoci nisu voleli došljake jer su novi i govorili su da su im sve uzeli, a došljaci nisu voleli starosedeoce jer su prema njima većinom bili grubi i ljuti.

Dana 18. decembra, 1976. godine u takozvanoj "Mirijevskoj lepotici" useljen je i prvi stanovnik Novog naselja Mirijevo.

Mirijevska prva slika razreda u Srbiji

Ipak, Mirijevo nije poznato samo po miru, vrtovima i ružičnjacima. Naime, prva škola u okolini Beograda počela je sa radom 1833. godine i nalazila se baš u Mirijevu. Prvi učitelj je bio Gligorije Nestorović, a škola je sve do 1851. godine povremeno radila. 

Kako kažu u Pedagoškom muzeju u Beogradu, u ovoj školi nastala je 1988. godine prva slika jednog razreda iz osnovne škole, na celoj teritoriji Beograda, a verovatno i Srbije.

Foto: Nikolina Radovanović

Gradsko plavo jezero

Tokom decenija koje su usledilo, pravljeni su planovi kako da se modernizuje i još više grad približi Mirijevu i Mirijevo gradu. U vreme izgradnje Novog Mirijeva, grad Beograd na svojoj teritoriji trebalo je da dobije jedno lepo veštačko jezero, koje bi bilo idealno izletište van gradske buke i užurbanosti, a opet dovoljno blizu samog centra grada.

Plavo jezero trebalo je da se nalazi na Mirijevskom potoku. Kej, staze za šetanje, klupe, sadržaji na obali, letnje priredbe, čamci, poslastičarnice, kafići, sve to je trebalo da krasi ovo naselje i bude njegov centar zbivanja.

Međutim, od ovog plana se odustalo, a čuveni Mirijevski potok je od skoro zatrpan i predstavlja nastavak Mirijevskog bulevara koji ovo naselje sad mnogo prohodnije povezuje sa Karaburmom.

Familija čuvenih mirijevskih kostolomaca

Ako pitate nekog Beograđanina gde se najbolje nameštaju kosti, većina će vam reći da su najbolji "kostolomci" u Mirijevu. Jedan od njih je i Ljuba Danilović koji je uspešno pomagao ljudima sa takvim problemima. Ovim poslom bavio se i njegov unuk, Steva, kao i Stevin unuk, Saša Danilović, što dovodi do toga da se ovaj "moćni dar" prenosio u toj familiji sa dede na unuka. Kod Danilovića su dolazili ljudi iz raznoraznih krajeva, bolesni, ne potpuno pokretni, a odlazili zdravi.

U Mirijevu postoji još jedan komšija, Moma Nikolić, koji takođe pomaže onim ljudima koji imaju ovakve vrste problema.

"Čovek je onakav kakvo je društvo u kojem se kreće"

Da Mirijevci i dalje žive skladno govori i to da postoji grupa koja je sebe nazvala "Udruženje građana Mirijevo". To je nevladina organizacija nastala 2015. godine i veoma je aktivna u životu i radu svog naselja. Učestvuju u svemu što se tiče njih i njihovih prijatelja sugrađana Mirijeva.

Između ostalog, članovi učestvuju u debatama, organizuju zajedničko dočekivanje Božića, turnir u malom fudbalu, mirijevske izložbe pasa bez rase, besplatne predstave na letnjoj pozornici koju su sami uz pomoć komšija napravili, kako bi deca u letnjem raspustu imala kvalitetnu razonodu, kao i mnoge druge aktivnosti.

Vrlo su aktivni u druženju i okupljanjima, a često pozivaju svoje komšije da učestvuju u raznim akcijama zarad boljeg zajedničkog života u ovom naselju. Na ovaj način se i dalje oseća taj seoski duh, duh zajedništva koji je nekada preovladavao ovim naseljem i čitavom zemljom, a u današnjem vremenu ga više nema.

"U teškim vremenima za naše građane, svako dešavanje čini život lepšim i bogatijim" jedna je od krilatica ovog udruženja, na koju svi treba da se ugledamo, bili Mirijevci ili ne.