U jednom od najlepših beogradskih kvartova Profesorskoj koloniji, u ulici Ljube Stojanovića na broju 25 nalazi se kuća koja se na prvi pogled ne razlikuje od drugih porodičnih vila koje su u ovom kraju podizali istaknuti beogradski i srpski intelektualci. Tek pažljivi pogled na ulaznu kapiju otkriva diskretnu pločicu sa QR kodom i nazivom  „Memorijalni muzej Nadežde i Rastka Petrovića“.

Nekoliko koraka dalje, kroz šumu bršljana, raznog rastinja i grane preraslih sadnica smokve, nazire se oglasna tabla. Na njoj je okačeno vlagom naklašeno obaveštenje ispisano vitičastim rukopisom: „Zbog neodložnih radova na popravci zgrade muzej će do daljnjeg biti zatvoren za publiku.“

I tako već skoro četiri decenije…. 

Talentovana porodica Petrović 

Ako bi se birali najpožrtvovaniji roditelji Beograda, u jakoj konkurenciji jedno od prvih mesta zauzeli bi sigurno Mileva i Dimitrije Mita Petrović. U dugom i ljubavlju ispunjenom braku ova učiteljica i slikar i istoričar, izrodili su trinaestoro dece. Najstarija, ljubimica porodice, Nadežda postaće vremenom jedna od najuticajnijih ličnosti srpske javne scene, začetnica modernizma u Srbiji, borkinja za ženska prava, prva žena ratni fotograf i velika humanistkinja. Najmlađe dete, 25 godina mlađi od strastvene Nadežde, biće Rastko. Njegovo ime će, takođe, biti ispisano velikim slovima u srpskoj kulturi kao pesnika, pripovedača, esejiste i diplomate iz zlatnih vremena procvata Beograda između dva svetska rata.

I mada su Nadežda i Rastko bili najistaknutiji izdanci svoje porodice, Mileva i Mita su sa velikom pažnjom gajili svoju decu. U sećanjima iz sedamdesetih godina, jedna od sestara Ljubica Luković prenela je Ljubomiru Ž. Saviću očeve reči: „Ja sam patrijarh, ovo je moje stado! Ja, svakom detetu dam na volju da izabere šta voli. I, svako se dete izrazilo!“

Tako je zaista i bilo. Zalivani roditeljskom ljubavlju i brigom (sem Rastka jer je Mileva umrla nekoliko godina po njegovom rođenju, te je Nadežda na sebe preuzela ulogu majčinske figure), okruženi knjigama i časopisima na svim jezicima – nemačkom, engleskom, turskom, francuskom i stalnim susretima sa uglednim stanovnicima varoši, mladi Petrovići su izrastali u svestrane ljude. Pored Nadežde i Rastka, Ljubica je slovila za školovanu vrsnu violinistkinju, dok su Milica (udato Mišković) i Anđa bile spisateljice i pesnikinje. Pričalo se da je slavni Ivan Meštrović ovekovečio Anđu zbog njene lepote u liku jedne od karijatida na Spomeniku Neznanom junaku na Avali.

Foto: Wikipedia / Fragmenti prošlosti, Milan Jovanović - Sestre Petrović

Njihov dom na Paliluli, koji je sazidao deda Maksim, bio je mesto koje su sa radošću pohodili beogradski, srpski i jugoslovenski intelektualci i umetnici. A posebno baštu ispunjene mirisom ruža, žamorom i smehom Petrovića i zvucima muzike u kojoj su se održavale prave predstave i recitali u izvedbi Milevine i Mitine dece. 

Ovaj raj, nažalost, nije preživeo šestoaprilsko bombardovanje Beograda. Srušen je i zaboravljen. Rat je obleležio i decu Petrovića koja su, svako u svom pronašli svoju sudbinu. U Prvom svetskom odlazi Nadežda kao žrtva tifusne groznice. Posle strahota Balkanskih ratova za vreme kojih je radila kao izveštač i medicinska sestra, njeno oslabljeno telo nije uspelo da se izbori sa neprijateljem iznutra. Rastko je nadživljava za tri decenije. Za vreme Drugog svetskog rata nalazi se u diplomatskoj službi u SAD, koju napušta posle formiranja Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Umire iznenada 1951. godine u Čikagu.

Sećanje na njih čuva Ljubica, koja legatom daruje državi svoju porodičnu kuću u Profesorskoj koloniji, te lične stvari brata i sestre kako bi se otvorio memorijalni muzej. Jedina Ljubičina želja bila je da njena kućepaziteljka ne ostane bez nameštenja, te je zapošljavaju na mestu domarke. I tu počinje tragični deo ove priče.

Foto: Milena Arsenić

Lagano umiranje humane ideje

"Memorijalni muzej Nadežde i Rastka Petrovića" formiran je željom Ljubice Lukić 1967. godine. Pored kuće u Ljube Stojanovića 25, Ljubica državi ostavlja i lična dokumenta, knjige i radove Nadežde i Rastka. Pored toga, na spisku se nalaze i brojna vredna umetnička dela iz porodične riznice. Kolekciju, između ostalog, čine slike i grafike Petra Lubarde, Vladimira Becića, Antona Gojmira Kosa, Ogista Rodena, Zore Petrović.

Muzej je počeo sa radom 1975. godine, ali već tada je bilo jasno da je kuća, građena tridesetih godina XX veka, u lošem stanju, te da je za rekonstrukciju potrebno dosta izdataka. I pored prikupljenih sredstava na humanitarnoj aukciji i pokušaja obnove početkom osamdesetih, zbog teških uslova izazvanih vlagom u kojima su slike čak počele da se potklobučuju, muzej već 1986. godine zatvara vrata. Dragocenosti koje su se nalazile u kući prenete su u Narodni muzej i smeštene u depo.

I tako već tri i po decenije. Vrata su zatvorena, vlaga polako nagriza zidove, crepovi pucaju i kroz šuplje oluke se sliva voda. Jednom nedeljno obilaze je zaposleni zaduženi za održavanje, ali posetioci mogu tek da provire kroz kapiju nagriženu rđom.

Tokom vremena institucije zadužene za ovaj legat slale su oprečne informacije. Prethodnih godina posebno je bila zabrinjavajuća izjava da su zidovi toliko oštećeni da je isplativije srušiti zgradu i sazidati novu, nego se baviti novom.

Pa opet, unazad nekoliko meseci javljaju se i srećnije vesti koje govore o tome da će uskoro biti posvećena dužna pažnja ovoj zgrada i da će rušenje ipak biti predupređeno. Prema ovim planovima, u prizemlju će biti izložbena galerija sa delima i ličnim predmetima Nadežde i Rastka, dok će sprat biti renoviran tako da postane još jedno od mesta za održavanje kulturnih dešavanja.