Palata osiguravajućeg društva "Reunione" jedna je od najprepoznatljivijih zgrada Beograda, ali ipak malo ko može da vam kaže njeno ime. Razlog ove anonimnosti nije neka nebriga, već je posledica činjenice da se ova stamena Italijanka nalazi u društvu monumentalnih zgrada Narodnog muzeja i Narodnog pozorišta.

Upečatljiva, ali kao da nekako promiče oku posmatrača, danas je najčešće samo pozadina za slike spomenika knezu Mihailu. Pre izgradnje Palate "Albanije", smatrana je za najkontroverzniju zgrada u Beogradu.

Ulaznica Beograda u svet modernih gradova

Palata "Reunione" nalazi se na sigurno najpoznatijoj adresi u Beogradu, uglu Obilićevog venca (da, deo na kome se nalaze fontane je zvanično Obilićev venac) i Trga republike. Ovde se nekada protezao čuveni Laudonov šanac sa Stambol kapijom, koji je Beograd za vreme austrijske i turske vlasti štitio od osvajača. Vremenom je palisade, koji su se po svedočenju savremenika dosezali 20 metara, razvukla beogradska sirotinja za izgradnju udžerica. Zanimljivo je da je prema prvobitnoj zamisli ulica Kneza Mihaila trebalo da prolazi trasom kojom danas prolazi Čika Ljubina, ali se od te zamisli odustalo "zbog raznih okolnosti". Umesto toga, na mestu današnjeg "Reunione" iznikla je duga i niska zgrada u kojoj se jedno vreme nalazila štamparija i sedište udruženja štamparskih radnika.

Talas promena ovog kvarta započeo je izgradnjom Narodnog pozorišta, Spomenika knezu Mihailu, te velelepne palate Uprave fondova (današnji Narodni muzej) i uređenjem okretnice tramvaja. Umesto nekadašnjeg predgrađa, Pozorišni trg postao je adresa na kojoj je cena zemljišta vrtoglavo rasla prateći tako talas razvoja koji je zapuhnuo Beograd u prvim decenijama XX veka. U jednom članku u "Vremenu" iz 1931. godine navodi se da je cena kvadrata na ovom potezu sa 1.800-2.400 dinara 1928. godine, za samo sve godine porasla na čak 6.000 dinara. Ovome, naravno, treba dodati i podatak da je u isto vreme najavljena i izgradnja Palate "Albanije", koja će poneti naziv prvog beogradskog nebodera.

Sama palata izgrađena je između 1929. i 1931. godine po nacrtima beogradskog arhitekte Ivana Belića, iako je njegovo autorstvo u delima savremenika osporavano. Govorilo se da je pravi autor zapravo neimenovani italijanski arhitekta, te da je Belić potpisan kako bi se ispoštovali zakonski propisi. Više o ovome piše istoričar umetnosti Aleksandar Kadijević u svom članku "O arhitekturi palate Reunione", uz opasku da je tvrdnja danas teško dokaziva.

Ono što je sa sigurnošću poznato je da je palata izgrađena po narudžbini Jadranskog osiguravajućeg društva (Riunione Adriatica di Sicurtà) iz Trsta, kao pandan predstavništvu društva u Madridu. Cilj je bio da se Beograd i na ovaj način poveže sa drugim evropskim gradovima i izgledom izjednači sa njihovim poslovnim centrima. Samim tim, zgrada je izgrađena kao poslovno-stambeni objekat koji se sastojao od lokala i restorana za izdavanje, velike bioskopske sale i sale za ples predstave u prizemlju, poslovnih prostorija na međuspratu i luksuznih stanova za izdavanje na višim spratovima.

Skandalozni dimnjak

Od samog objavljivanja projekta monumentalne osmospratne zgrade, graditelji su naišli na podozrenje, pa čak i otvoreni otpor stručne javnosti i Beograđana. Svojom visinom nadvisivala je sve okolne zgrade, a tada neuobičajnom fasadom u art deco stilu odudarala je od špalira zdanja izgrađenih u stilu akademizma koja su se ređala duž Knez Mihailove ulice. Samim tim može se reći i da je zaista ispunila svoj cilj – Beograd je ponovo bio na putu ka Evropi, bar u onom arhitektonskom smislu.

O odnosu prema zdanju govori i članak iz 1933. god sa pomalo posprdnim naslovom "Oblakoder bez dimnjaka", u kome se navodi da su prilikom izgradnje zgrade arhitekte previdele mogućnost da će se u prizemlju nalaziti restoran, te je zdanje izgrađeno bez dimnjaka. Kako bi se ovaj problem rešio, te sprečila "situacija sa plehanim sulundarom, koja bi se uspuzao do ogromne visine", vlasnik obližnje trospratnice Geca Kon, ustupio je modernoj zgradi svoj – dimnjak. Da stvar bude još zanimljivija, ovo je obavljeno bez plaćanja kirije.

Bez obzira na otpor, izgradnja moderne zgrade donela je značajno unapređenje na Pozorišni trg. Umesto drvene kaldrme postavljene su kamene kocke, a umesto fenjera kandelabri. Pokrenuto je i pitanje uređenja trga, u koji se u tom trenutku ulivalo sedam ulica i činilo ga prometnom i haotičnom raskrsnicom. Konkurs je raspisan 1937. godine i nikada nije realizovan.

Ipak, u jednoj kritici priloženih rešenja može videti otpor koji su Beograđani i šest godina posle izgradnje Palate "Reunione" osećali prema novotarijama:

"Sve su ovo arhitektonski veoma siromašne ideje. Ako je ovaj rad zaslužio prvu nagradu koliko li tek jadno moraju izgledati drugi. Pa ipak, jedan mu se mali kompliment mora učiniti, zato što je zgradu do "Riunione", tj. buduću zgradu nad Jocićevom knjižarom napravio nižu od "Riunione", odnosno iste visine kao "Ruski car". Da ovako treba uraditi, mi smo još odavno rekli. Jeste, kada je već neko mogao dopustiti da onaj ružni "Reunione" onoliko izdžiklja i pokvari za sva vremena siluetu Pozorišnog trga.",

piše izvesni dr. M. Borisavljević u "Vremenu" od 4. juna 1937.g. Ruku na srce, u istoj kritici je i Palata "Albanija" opisana rečima "to je jedna monotona kasarna sa neukusno poentiranim završecima".

Špijunsko gnezdo, dečije pozorište i voljeni "Jadran"

Iako nije zadovoljavala estetske zahteve Beograda, palata je za kratko vreme isplatila više od tri miliona dinara koji su uloženi u nju. U prizemlju se nalazio niz uspešnih barova i restorana, čuveni bioskop "Uranija", a zakupac je bilo i umetničko pozorište koje je u njoj radilo sve do početka Drugog svetskog rata.

Ratna zbivanja nisu zaobišla palatu koja je prvi put oštećena u martovskim demonstracijama 1941. godine. Razlog za vandalizam bila je činjenica da se u njoj nalazilo špijunsko odeljenje Trećeg rajha, smešteno u prostorijama nemačkog trgovačkog predstavništva. Uslediće i Šestoaprilsko bombardovanje u kome je oštećena, da bi za vreme nacističke okupacije bila sedište Okružnog rukovodstva za Beograd i Srbiju.

Posle Drugog svetskog rata, Palata "Reunione" je nacionalizovana i preimenovana u "Istra". Pozorišna sala je adaptirana i ustupljena Dečijem pozorištu "Boško Buha" koje se i danas tu nalazi. U nekadašnjoj sali "Uranije" otvoren je bioskop "Jadran", koji je bio poznat po repertoaru na kome su se nalazile porodične drame i umetnički filmovi. Kasnije su iz predvorja bioskopa širio miris slanih štapića, pica i sendviča iz jedne od prvih privatnih pekara u gradu. Tu je bila i čuvena kafana "Kod konja", poznata po nes kafi sa šlagom i pogledom na spomenik i Trg.

Ali tu se priča o "Reunionu" ne završava. Iako iz daljine čitav blok između Knez Mihailove i Trga izgleda kao jedna zgrada, onaj deo bliži Knezu zapravo je zgrada Spoljnotrgovinske komore. Moderniji "prillepak" izgrađen je i povezan 1961. godine sa starijom zgradom po nacrtima arhitekte Ive Kurtovića.