Istorija kaže da je za skoro dva milenijuma postojanja pod zidinama Beograda, braneći ga ili osvajajući, poginulo nekoliko stotina hiljada vojnika. I dok su oni obični, pešadinci, mornari, konjanici često ostajali bez belega i spomena, tragična sudbina vojskovođa i zapovednika grada obeležena je spomenicima raznih oblika i u skladu sa statusom i epohom u kojoj su vladali gradom.

Prateći ovu vojnu istoriju, stupamo na najvišu tačku Beogradske tvrđave - Gornji grad, gde već više od tri veka stoji turbe Damat Ali-paše, Osvajača Moreje. Iako ime turbeta nedvosmisleno ukazuje na to da je veliki ratnik sahranjen na ovom mestu, priča o ovom spomeniku je malo drugačija i do današnjih dana nije sasvim razjašnjena.

Sultanov zet i Osvajač Moreje

Da bismo shvatili otkud poslednje počivalište jednog Velikog vezira Otomanskog carstva u Beogradu, potrebno je da se prisetimo burnih događaja s kraja 17. i početka 18. veka. Tada je Beograd bio najisturenija tačka Otomanske imperije, Dar Al Džihad (Vrata rata). Kroz njih je 1716. godine zakoračio junak naše priče, kako bi se suprostavio nezaustavljivom austrijskom osvajaču princu Eugenu Savojskom.

Veliki vezir Ali-paša rođen je 1667. godine u oblasti drvene Nikeje, i kao sposoban i pravdoljubiv učenik brzo je napredovao kroz ešalone otomanske državne i vojne uprave. Za vreme sultana Mustafe II postaje njegov lični sekretar, a o bliskim vezama sa vladrskom porodicom govori i to da se 1709. godine ženi ćerkom sultana Ahmeda III. Ovime dobija titulu damata ili damada (zeta), koja će postati deo njegovog zvaničnog imena. Ambiciozni Ali-paša napreduje i do statusa sultanovog silahdara, oružnika ili čuvara oružja, neformalne desne ruke vladara čiji je uticaj često bio veći i od uticaja Velikog vezira. Ipak, ni ova politička uloga ga neće zaobići. Posle ženidbe sa princezom postaje Drugi vezir, a četiri godine kasnije i Veliki vezir.

Kako na polju zamršenih unutrašnjih poslova Otomanskog carstva, tako je i u spoljnoj politici Ali-paša bio podjednako uspešan diplomata. Njegov prvi poduhvat kao Drugog vezira bilo je sklapanja mira sa Rusijom 1711. godine, čime je osigurana turska granica na reci Dnjepar.

Kao Veliki vezir svoje interesovanje okreće ka Balkanu, gde naseljavanje srpskih izbeglica u Dalmaciji koristi kao izgovor za napad na Despotovinu Moreju, mletačku provinciju na današnjem Peloponezu. Koristeći vojnu nadmoć turskog carstva i unutrašnje sukobe na Poloponezu izazvane zbog sve većeg broja pljačkaša, brzom intervencijom janičara, praćenih moćnom turskom morskom flotom, Moreja je za samo tri meseca osvojena i vraćena pod tursku vlast pod kojom ostaje do 1821. Ovim će Ali-paša u rastuću listu svojih počasnih titular dodati i titulu “Osvajač Moreje”.

Smrt na bojnom polju 

Vreme slavlja nije dugo trajalo. Poraženi Mleci okreću se svom ratobornom savezniku, Austrijskom carstvu koje na Ali-pašu šalje svog najznačajnijeg vojskovođu, princa Eugena Savojskog.

Pripreme za sukob počele su sredinom 1716. godine kada svaki od vojskovođa formira kamp u pograničnoj oblasti – Ali-paša u Beogradu, a Savojski u Petrovaradinu. Istorijski izvori kažu da je na turskoj strani bilo 150.000 vojnika, većinom janičara, Tatara i spahija, dok su Austrijske snage brojile između 40.000 i 90.000 vojnika.

Brojčano nadmoćna turska vojska uputila se jula 1716. godine ka Novom Sadu, preko Zemuna i Sremskih Karlovaca. Početkom avgusta počinju prvi sukobi između turskih i austrijskih snaga koji su kulminirali u noći između 4. i 5. avgusta. Prvi siloviti napadi janičara najvljivali su brzu tursku pobedu, ali sa druge strane nalazio se izuzetno sposoban taktičar. Naime, posle prvih proboja odbrambene linije, Savojski je propustio turske snage, a zatim uputio konjicu koja je potpuno okružila Turke i odsekla ih od Tatara koji su se nalazili u pozadini. Neorganizovani i loše pripremljeni Tatari, potom su krenuli u povlačenje bez učestvovanja u bici.

Okružen sa svih strana, Ali-paša je znao da je sve izgubljeno. Iako postoje oprečni zapisi o njegovoj smrti, najverovatnije je teško ranjen prilikom austrijskog napada na njegov šator na mestu koje je danas poznato kao Vezirac. Neki tvrde da je izdahnuo na putu za Beograd, drugi da je umro baš u Beogradu. U nekim izvorima se navodi i da je vezirovo pogubljenje u Beogradu naredio sam sultan pošto je čuo za veliki poraz. Istorija, pak, kaže da je njegovo telo u Beograd dopratilo tek 50.000 preživelih turskih vojnika, kao i njegov verni muhurdar (čuvar pečata) Mustafa.

S druge strane, Eugen Savojski okreće se prvo osvajanju Temišvara, a potom i Beograda, koji zauzima 1717. godine. 

Jedno turbe, a šestorica paša

Istorija kalemegdanskog turbeta koje se pripisuje Damat Ali-paši, podjednako je uzbudljiva i tragična kao i njegov život. Prvi spomen turbeta Ali-paše vezuje se za 1741. godine kada se verni Mustafa, sada kao defterdar (pisar), vraća u Beograd i na najvišoj tački kalemegdanskog uzvišenja podiže manje turbe u spomen na Šehid (Mučenika) Damat Ali-pašu.

Tačno mesto na kome je sahranjen Ali-paša uništeno je prilikom opsežne rekonstrukcije Beogradske tvrđave početkom 18. veka od strane Austrijanaca, a nalazilo se pored džamije sultana Sulejmana, u centralnom delu Gornjeg grada. I ova džamija je, kao i vezirova grobnica tom prilikom uništena. Kao novo mesto za turbe, mauzolej posvećen junaku, deferdar Mustafa odabrao je okolinu nove Carske džamije sultana Mahmuda, koja se nalazila gotovo na istoj lokaciji kao i srušena Sulejmanova džamija.

Ovde se priča o Ali-pašinom turbetu razilazi. Dugo prihvatana teorija kaže da je turbe više puta uništavano i obnavljano, često iz temelja. Prva rekonstrukcija se vezuje za 1783. ili 1784. godinu, a potom za Marašli Ali-pašu koji turbe u jako lošem stanju obnavlja 1818-1819. godine i posvećuje ga Damat Ali-paši. Ipak, danas se ova teorija smatra pogrešnom.

Naime, istraživanja koje je osamdesetih i devedesetih godina sproveo Marko Popović ukazuju na to da je u pitanju turbe koje je zaista 1784. godine podignuto, ali nad grobom Velikog vezira Izmet Mehmed-paše koji je u preminuo i sahranjen u Beogradu iste godine. Kao osnovu za svoje tvrdnje, pored kartografskih izvora i zapisa savremenika, navodi i da tabla sa posvetom Ali-paši ne odgovara dimenzijama niše iznad ulaza u turbe. Popović iznosi i pretpostavku da je Marašli-ali paša svesno naredio obnovu najvećeg turbeta na Kalemegdanu i posvetio ga posebnim nišanom (spomenikom) Šehid Damat Ali-paši radi veličanja velikog osvajača.

Dodatnu konfuziju unosi i to što je godinama turbe bilo pripisivano Kara Mustafa-paši, koji je, navodno, 1863. godine ubijen u Beogradu po nalogu sultana Mehmeda IV posle poraza kod Beča. Takođe, u nekim izvorima je ovo kalemegdansko turbe navođeno i kao turbe Hadži Mustafa-paše, koga su janičari ubili u Beogradu 1801. godine.

Ono što je izvesno je da su u turbetu za vreme poslednje osmanlijske vladavine sahranjena još dvojica beogradskih zapovednika. Prvo je sahranjen Selim-paša, koji je 1847. godine umro u Beogradu posle samo 41 dana vladavine. Tri godine kasnije, tu je sahranjen i Hasan-paša Češmelija, koji je Beogradom upravljao od 1848. do svoje smrti 1850. godine.

Turbe je oštećeno tokom Prvog svetskog rata i donekle obnovljeno, a mermerna ploča sa posvetom odnesena u Budimpeštu. Damat Ali-pašino turbe još jednom je obnovljeno tridesetih godina 20. veka prilikom uređenja Kalemegdanskog parka, dok je ploča vraćena tek 1958. godine. Decenijama zaboravljena u nekom ćošku Vojnog muzeja, ova spomen ploča svetlo dana ugledala je prilikom najnovije rekonstrukcije turbeta 2017. godine. Pored Šejih Mustafinog turbeta u Višnjićevoj ulici, danas Damat Ali-pašino turbe predstavlja jedini preostali turski spomenik ovog tipa u Beogradu.