Od svojih prvih dana, pa do danas, podzemni prolaz na Zelenom vencu bio je minijaturni presek stanja u društvu. Bio je svedok dobrih i loših stvari i, zajedno sa svima nama, uzdizao se do sjaja i padao do očaja.

Beograd je svet

Nije prošlo mnogo vremena, a podzemni prolaz na Zelenom vencu postao je jedno od ključnih mesta Studentskih protesta koji su počeli u novembru 1996. godine. Humke poginulih u jugoslovenskim ratovima još se nisu slegle, a pretio nam je novi rat. Gori nego ijedan drugi. Građanski rat.

Nakon izgubljenih izbora u Nišu i pobede koalicije Zajedno, SPS odlučuje da ipak proglasi svoju pobedu. Niš je ustao na noge, a ubrzo i Beograd  i drugi gradovi u Srbiji. Priključili su se studenti i nezadovoljni građani kojima je bilo dosta brige za budućnost i ispraćanja dece na aerodrome sa kartom u jednom pravcu u rukama. Beograd, iako izvor tadašnjeg režima, počeo je da se budi i lomi okove. A onda su na ulicama počele protesne šetnje. Prolaz na Zelenom vencu bilo je istovremeno i mesto spasa, ali i usko grlo u kojem je tadašnja milicija mogla da zarobi ljude. Srećom, to se nije dogodilo. Ovaj prolaz video je toliko natpisa, transparenata, pištaljki. Ko nije imao pištaljku mogao ju je kupiti u podzemnom prolazu. Pištaljka i pesnica bile su znak otpora te zime. Protesne šetnje neretko su išle i preko Zelenog venca i Brankovog mosta. Svako ko je tokom šetnje ulazio u prolaz bio je u strahu. Pa čak i oni koji sa ovim događajima nisu imali nikakve veze. U prolazu su se smenjivali protestanti i policija u zavisnosti od situacije na ulicama.

Ovaj prolaz svedočio je i strahu od stvarnog početka građanskog rata koji je izbegnut pukim čudom. Nedaleko odatle, na Terazijama, 24. decembra 1996. godine organizovan je kontramiting. Elektricitet se osećao u vazduhu. Na ovom mitingu masa je skandirala tadašnjem predsedniku Slobodanu Miloševiću: „Slobo, mi te volimo.“ On je nekako zbunjeno uzvratio ono čuveno: „Volim i ja vas.“ Nakon toga, jedan od njegovih pristalica, Živko Sandić iz Bečeja, izvadio je pištolj i upucao protestanta Ivicu Lazovića. Bure baruta bilo je puno do vrha, a žiška bačena. Niko ne zna kako je uspela da ne upadne u barut i raznese nas sve. Prolaz na Zelenom vencu tog dana mnogima je pružio utočište od gužve.

„Ako je vedro nebo i ti zapališ veliku vatru i padne velika kiša - ti onda možeš da kažeš da si vatrom prizvao kišu, ako si je samo zato zapalio"

Dragana Maksimovića, glumca poznatog po ulogama u „Crnom bombarderu“, „Mi nismo anđeli“, „Lepa sela lepo gore“ i mnogim drugim, u novembru 2000. godine, grupa skinheda napala je u kafani na Zelenom vencu. On je sedeo i pio svoje piće, miran i povučen kakav je i bio u životu, iako je odigrao nebrojeno velikih uloga. Nažalost, zbog tamnije puti, nekoliko mladića počelo je da ga maltretira misleći da je Rom. Vlasnik lokala zabrinuo se da ne dođe do neke veće štete, te je Maksimovića i njegove buduće dželate isterao napolje. Nažalost, podzemni prolaz u koji bi Marković mogao da se skloni i utekne, nije bio dovoljno blizu. Napali su ga i surovo pretukli na stepenicama. Od posledica ovog napada, slavni glumac preminuo je u bolnici nekoliko meseci kasnije. Danas na mestu njegovog stradanja stoji spomen ploča.

Par godina za nas

Poslednjih nekoliko godina na samom izdahu 20. veka bile su nešto mirnije. Podzemni prolaz ponovo je odisao nekom svežijom energijom. Leti su se prodavale naočare za sunce, ogrlice i đinđuve, a zimi kišobrani, ukrasi za jelku, kape, šalovi i rukavice. U ponudu su se uključivali i piratski diskovi. Do muzike je bilo nešto lakše i jeftinije doći nego u „normalnim“ zemljama. Doduše, ilegalno. Prolaz na Zelenom vencu ponovo je postao mesto kojim se ide do grada i od grada, kroz koji se trči na noćni prevoz, kasni, jede pizza u 2 ujutro. Jednom rečju, život nas je puštao da se malo odmorimo. No, kako će se ispostaviti, tek da se pripremimo za narednu buru.

Bombardovanje

Godina 1999. donela nam je, kao posledicu sukoba na Kosovu, novu nevolju – bombardovanje. Prestonica je bila posebno „nagrađena“ bombama. Iz straha da ne sruše mostove i tako preseku Beograd na pola, građani su izlazili i telima branili mostove. I opet je prolaz na Zelenom vencu postao portal ka nečemu što se još nije iskristalisalo kao hrabrost, ludost ili kolektivna psihoza. Kako god bilo, prolazom se cirkulisalo na i sa mosta. Muzika je treštala na sve strane, ljudi su pevali i igrali, bili nasmejani. Nepokolebljivi u tome da, ako je došlo vreme da se umre, to će se dogoditi sa stilom. I te kakvim! Evropa se krstila, i verujući i neverujući, šokirani onim šta vide – mostovi i Zeleni venac bili su puni ljudi. Kako su tanatos i eros oduvek bili različita strana iste medalje, prolaz je mladima uzavrele krvi, pružao utočište od zluradih pogleda. Jer, prolaz je uvek na strani ljudi, a naročito ljubavi.

 

Bilo je tu još mnogo sjaja i očaja u ovom prolazu. Od sve većeg broja beskućnika koji u njemu traže utočište od kiše i hladnih zimskih dana, pa sve do predaha od vreline beogradskog leta. Ukoliko želite da vidite čemu da se nadamo, svratite do podzemnog prolaza na Zelenom vencu. Ako prodaju plišane irvasove rogove koji svetle – odahnite. Ako se na kutijama nalazi hrana – jasno vam je.