Kada biste se kojim slučajem teleportovali u Beograd pre stotinjak godina, zatekli biste jedan sasvim drugačiji grad. Nizovi krivudavih ulica u kojima su bile načičkane niske kuće sa baštama i tek poneka višespratnica. I zvuci grada bili su drugačiji – čangrljanje točkova kola, dobacivanje kalfi i trgovaca, graja domaćica koje su se raspravljale sa sitnom decom, smeh brkate gospode koja bi svakog popodneva uz gemišt igrali karte u kafani pod hrastom. A kada bi pao mrak, siguran znak da je danu kraj, i kada bi teška tišina zavladala čaršijom, iz jedne zgrade na samom ćošku začuo bi se zvuk orkestra i zvonki glas soprana koji je ponekad, kažu, uvodio pravi nemir u lokalne džukce.

Naime, tokom kratkih 13 meseci u renomiranom hotelu Bulevar, radila je prva beogradska privatna opera, koja je bila pravi duh velegrada u jednoj srpskoj varošici.

Zemunac, vojnik, pevač i vagabund

Glavni, odgovorni i kreativni tvorac prve beogradske privatne opere, nazvane jednostavno „Opera na Bulevaru“ bio je Žarko Savić, svestrani umetnik, večiti putnik i čovek sa velikim snovima. Rođen je, tako reći, u komšiluku, odnosno Zemunu 1861. godine, odakle ga je put i talenat vodio u Zagreb gde se školuje za oficira. Ova rabota nije baš uspela, pa uskoro vojničke epolete zamenjuje daskama koje život znače, i to ni manje ni više nego u Češkoj.

Naredne dve decenije menjaće često mesto stanovanja i angažmana. Ređaju se Beč, Libek, Drezden, ponovo Češka. Stiže i do Rige, ali i ponovo do Nemačke gde posle prvog nastupa dobija ugovor za višegodišnji angažman. Da, toliko je dobar operski pevač bio Žarko.

Ali, ono što je isplativo, često nije srcu drago. A srce ga je vuklo na obale Dunava, u Zemun i Beograd, koji je sve više i više ličio na kulturnu meku. Osnivala su se prva pozorišta, Narodno je već imalo i svoju opersku trupu, Skadarlija je postala kultno mesto za umetnike, a veliki Branislav Nušić britkim i preciznim perom opisivao je gorku stvarnost.

Ne časeći časa, Savić, sada već na poziciji upravnika berlinskog Komičnog pozorišta, kreće u pregovore sa Milanom Grolom, tadašnjim upravnikom Narodnog pozorišta. Cilj je bio osnivanje Beogradske opere i izgradnja doma za talentovane pevače i glumce koji više nisu bili samo stvar statističke greške.

Kako to uvek biva u ovakvim pričama, pregovori su bili neuspešni. Umesto dobijanja odrešenih ruku, dobija odbijenicu. Ipak, njegovo razočarenje je bilo privremeno. Odlučuje se na potez koji je čaršija dočekala sa velikim iznenađenjem – osnivanje samostalne operske kuće, prve te vrste u Srbiji.

Sezona i po o kojoj se dugo pričalo

Posle prvobitnog šoka, beogradska javnost je sa velikim iznenađenjem počela da prati dešavanja oko osnivanja privatne opere. Pošto je imao izvesna finansijska sredstva, Savić odlučuje da sklopi ugovor sa Trgovačkim društvom i uzme pod zakup salu hotela Bulevar. Ugovor je nalagao da se sala pretvori u pravu pozorišnu salu, sa dobrim osvetljenjem, opremom, udobnim sedištima, pa čak i ložama. Glavni pratilac Saviću u ovom poduhvatu bila je njegova supruga Sultana Cijukova Savić, i sama operska pevačica, primadona buduće opere.

Vođeni zajedničkom strašću, da dela srpskih autora približe publici u pravom svetlu, Savići iz sopstvenih sredstava finansiraju opremanje sale, ali i okupljaju trupu koju su čini najbolji beogradski i srpski pevači i glumci, mali orkestar i hor. Već decembra 1909. godine, prvi put je podignuta zavesa nove scene, a po završetku se salom razlegao gromki aplauz.

Mada je opera imala veliku podršku beogradske javnosti, štampa ju je dočekala „na nož“. Dok su i staro i mlado punili lože, oštro novinarsko pero pisalo je kako su pevači diletanti i skloni „šmiranju“. Među najoštrijim kritičarima bio je novinar „Branika“, mada je bilo opšte poznato da je glavni urednik ovog lista bio redovni posetilac.

I zaista, tokom dve polusezone – 1909/1910 i 1910/1911, operska trupa Savića izvela je 300 predstava, uključujući i „Na uranku“ Stanislava Biničkog, „Kavalerija rustikana“ Pietra Maskanjija, „Zrinjski“ Ivana Zajeca, „Ženidbu Miloša Obilića“ Petra Konjovića i čitav niz svetskih i domaćih opera i opereta.

Tokom svog kratkog postojanja, gostovali su i u Novom Sadu, gde je trupa pobrala velike aplauze.

Sve ovo, pak, nije bilo dovoljno da se opera učini isplativom. Nakon kratkih 13 meseci, januara 1911. godine, zavesa je spuštena poslednji put. U narednim godinama i decenijama, na toj istoj sceni, prikazivale su se neke druge priče.

 

Verovatno se pitate šta je bilo sa Žarkom i Sultanom Savić? Posle kraha u Beogradu, Savići odlaze u Novi Sad gde je Žarko postavljen za upravnika Srpskog narodnog pozorišta. U naredne dve decenije, igraće često pod pseudonimom po raznim većim ili manjim pozorištima u Vojvodini, Srbiji, Balkanu, Evropi, držao časove pevanja i muzike, nastupao na recitalima, da bi napokon dospeo 1920. godine i do Amerike, gde umire u Čikagu 1930. godine

Sultana je, pak, neko vreme nastupala u Zagrebu, da bi se pred kraj života vratila u Beograd, gde je i umrla 1935. godine. Ostala je upamćena po svom izuzetnom sopranu koji je bio velikog raspona i prijatne boje.