Osmanlije su sa Kalemegdanskih zidina sve vreme boravka bili zagledani u panonsku ravnicu, a videli su Budim, Segedin, Beč i stizali sa vojskom do njih. Za njihovog vremena izgrađeno je 5 na Savi i isto toliko mostova na Dunavu. Isto toliko je bilo turskih ratnih pohoda. Za mirnodopskog vremena reke su se prelazile najčešće skelama.

Savski osmanlijski pontonski mostovi izgrađeni su 1521. godine kada je osvojen Beograd, pa 1526, zatim 1529. godine kada su vesti o izgradnji mosta i prelaska turske vojske stigle čak do Firence. Gotovo vek kasnije, most izgrađen 1608. godine, merio je dužinu od 4.000 koraka, od čega 800 nad samom rekom. Gradnja ovih pontonskih ćuprija u najvećem broju slučajeva je ometala plovidbu rekom, pa je ovaj bio izgrađen tako da mu se deo mogao pomerati i tako oslobodi plovni put za brodove.

Most iz 1622. godine bio je najdugovečniji. Korišćen je nekoliko godina, a Sava je premošćena sa 36 lađa. Tako je napravljena ćuprija duga 3.380 i široka 15 koraka, koju je gradilo 1.500 ljudi. Kažu i da je u to vreme u stvari bilo dva mosta preko reke. Jer je 1663. Evlija Čelebija ponovo prešao Savu nazivajući ga Novim mostom. Putopisac je zabeležio da je most „ležao“ na 50 lađa, imao 400 koraka nad rekom, a 4.000 nad močvarom.

Dugi most ili most preko močvare

Dugi most, možda i najgrandiozniji iz plejade pontonskih, sagradili su Austrijanci kada su 1688. godine, uz pomoć srpske milicije, osvojili Beograd. Most je izgrađen u Ostružnici, pod rukom beogradskog majstora Đorđevića. On je sa 400 radnika izgradio Dugi most za neverovatnih mesec dana, koristeći ogroman drvni građevinski materijal: 1.100 stubova, 15.500 snopova kolja, 12.000 palisadnih oblica i 2.000 stabala.

U to vreme oko sela Ostružnice bila je močvara, pa stoga narod naziva i Most preko močvare, jer nije završavao na obali nego je preko vodoplavnog terena produžen do čvrstog tla. Pominje se da je nedugo po izgradnji Dugog, pontonska ćuprija izgrađena i nedaleko od sadašnjeg mosta preko Ade Ciganlije. Tri godine kasnije oba su srušena kada su Turci ponovo zauzele Beograd.

I Dunav je bio izazov za graditelje pontonskih mostova. Neimari sultana Ahmeda, kod sela Višnjica prvi su premostili čamcima Dunav 1595. godine. Za vreme rata Austrije i Turske 1663. godine na Dunavu je napravljen pontonski most od 77 delova. Posledji u napraviše austrijanci 1789. godine. Bili su postavljani uglavnom na istim mestima, nizvodno od današnjeg Pančevačkog mosta. Kada nije bilo mostova, između obala Šumadije i Banata saobraćala je skela.

I u 20. veku Beograd ima pontonce

I za vreme Velikog rata, Austrougari su 1915. prilikom okupacije Beograda napravili pontonski most. Nakon što su obnovili Železnički most, pontonac je uklonjen. Tokom II svetskog rata sva tri beogradska mosta su srušena. Nemci 1941. godine uzvodno nedaleko od Brankovog mosta podižu pontonski most. Kasnije, 1966. godine kako bi se rasteretio Brankov most, preko kogao je išao kompletan drumski saobraćaj što Beograda, što Evrope i Istoka, JNA podiže pontonac. U isto vreme obnavljan je Stari savski most. Most je bio u funkciji samo nekoliko meseci.

Beograd i „danas“ ima svoj pontonac. Svakog leta Vojska Srbije, pripadnici Rečne flotile postavljaju i održavaju pontonski most između Zemunskog keja i plaže Lido na Velikom ratnom ostrvu.

 

Ima ih 10 i nije im kraj

Danas Gazela, Brankov ili Pančevački most su dobro poznati objekti ne samo Beograđanima. Zatim, Most na Adi, Stari železnički i Pupinov most, jedno im je zajedničko – predstavljaju saobraćajne „žile kucavice“ prestonice. Oni stariji imali su i burnu istoriju, koja je pratila prošlost Beograda. Stotine hiljada automobila svakodnevno koristi ove „veze“ sa Sremom ili Banatom. Da li ste se nekada upitali, koliko Beograd ima mostova? Odgovor je 10. A gradski planeri već razmišljaju o novim.