Malo je ustanova u Beogradu koje imaju istoriju dužu od par decenija. Ratovi, krize, promene država i dinastija lomile su se nad našim gradom i iznova vraćale kulturni razvoj na početnu tačku. Jedna od institucija koja je uspela da prepliva sve te okeane nevolja jeste Prirodnjački muzej. Osnovan je decembra 1895. godine i sa svojih 125 godina posvećenih očuvanju prirodne baštine Srbije predstavlja jednu od najstarijih naučnih ustanova u Srbiji.

Osnovan sa 100 dinara narodnih priloga

Razvoj srpske nauke počeo je odlaskom talentovanih mladih učenjaka na školovanje u svet. U Srbiju su se vraćali naoružani znanjem i prosvetiteljskom ambicijom da mlade generacije upoznaju sa čudesnim svetom nauke. Među njima su bili, između ostalih, i profesori Velike škole Jovan Žujović (geolog), Josif Pančić(botaničar) i Lazar Dokić (anatom i fiziolog). Kao prvaci svojih nauka, bili su okupljeni oko Srpske kraljevske akademije, ali je hronični nedostatak sredstava bio prepreka za brži razvoj nauke. Iako je tokom svog rada Josif Pančić prikupljao i proučavao bogatu kolekciju primeraka iz prirode, ideja o osnivanju zasebne institucije nije ostvarena tokom njegovog života. I pored brojnih molbi da se muzej osnuje, profesori Velike škole i Srpske kraljevske akademije nailazili su na odbijanje ministarstva prosvete.

Prilika da se bar ideja o prirodnjačkom, odnosno jestastveničkom muzeju ostvari ukazala se nedugo posle smrti profesora Dokića, kada je Uprava profesorskog društva odlučila da oda počast svom uglednom članu tako što će priložiti 100 dinara na ime fonda za osnivanje prirodnjačkog muzeja. Društvo je oktobra 1895. godine uputilo molbu Upravi fondova da se otvori poseban račun Fonda Srpskog Jestastveničkog muzeja za osnivanje namenskog muzeja, a upravo je njihov prilog bio početni kapital. Da je nada da će nauka zaživeti bila slabašna, govori činjenica da je naredba prilikom otvaranja fonda bila: „Novac ovaj kao ii svi prilozi predavani Upravi fondova izdaće se samo onom licu ili društvu koje osnuje srpski Jestastvenički Muzej u Beogradu, pa makar to bilo i posle pedeset ili sto godina“.

"Poklič za Muzej srpske zemlje"

Začudo, ovaj put srpska nauka nije morala dugo da čeka. Već sredinom decembra na zasedanju Geološkog društva odlučeno je da i ovo društvo da svoj prilog, a njihov prilog slediće građani, novčani zavodi i druga uticajna udruženja. Za samo par dana, osnovan je odbor za osnivanje muzeja pri Velikoj školi, na čijem čelu je bio profesor Žujović.

Zahvaljujući radu odbora nastao je proglas „Poklič za Muzej srpske zemlje“, u kome se građani pozivaju na doniranje sredstava za izgradnju muzejske zgrade: „srpska zemlja je i brdna i ravna i rodna i nerodna. Srbija je svuda mila i divna, a strancima svima primamljiva. Ali, ipak, za to u srpskom narodu nigde nema ogledala srpske zemlje, nigde mesta gde i se njena slika mogla razmotriti, poznati i zavoleti… Svaka država i svaki prosvećeni narod podigao je zemlji na kojoj živi prave hramove u kojima se narodu prikazuje celo prirodno blago njegove zemlje a omladina uči da svoju otadžbinu potpuno upozna i ljubi. Samo u Srba još toga nema.“

Inicijativu narednog meseca prihvata i SKA, koji u Fond prenosi polovinu svojih sredstava. Sledi prihvatanje ideje i od strane Narodne skupštine, koja zahvaljujući svom predsedniku Milutinu Garašaninu, izdaje proglas kojim se podržava izgradnja zdanja Akademije, Muzeja Srpske zemlje i Narodne Biblioteke. Ovim su ozvaničena tri stuba srpske nauke i kulture, koja do danas stoje.

Institucija koja spaja žensku gimnaziju i masonsku ložu

Put ove tri institucije do „krova nad glavom“ bio je višedecenijski. Kada je zbirka prerasla prirodnjački kabinet Velike škole, na raspolaganje Muzeju srpske zemlje (kako je tada glasio naziv) stavljena je Zadužbinska kuća Stevče Mihajlovića na Vračaru. Ovde je otvorena i prva izložba muzeja 1904. godine u prisustvu kralja Petra I.

Još jedna seoba Muzeja uslediće 1938. godine kada mu je dodeljena zgrada u Njegoševoj 51. Ovo zdanje, sagrađeno 1904. godine do danas imalo je naučnu i obrazovnu svrhu, prvo kao privatni ženska gimnazija, zatim Prva ženska gimnazija. Iako privremeno rešenje, ova zgrada ostala je do danas dom Prirodnjačkog muzeja, iako muzej zvanično nema svoju zgradu i prostor za stalnu postavku.

Proširenje muzej ipak dobija sedamdesetih godina kada mu je pripojen Muzej šumarstva i lova. U „miraz“ novi dodatak donosi i Galeriju na Kalemegdanu gde se danas održava većina prirodnjačkih izložbi. Kao i zgrada na Vračaru, i ova ima zanimljivu istoriju. Na planovima Beogradske tvrđave pojavljuje se prvi put sredinom XIX veka, ali se sa sigurnošću ne može utvrditi ko ju je i kada izgradio. Prema navodima jednog od najboljih poznavaoca tajni Beograda Zorana Nikolića, jedan od mogućih odgovora je da je zgrada namenski građena za potrebe masonske lože „Ali Koč“. Na to ukazuje raspored prostorija, ali i unutrašnji i spoljašni ukrasi koji nose jaku masonsku simboliku.

Galerija je posle pripajanja Muzeju renovirana u periodu 1993-1995, povodom proslave stogodišnjice Muzeja, ali je zbog brojnosti zbirke predstavlja previše mali izložbeni prostor za sva čuda koja su sakrivena u depoima. Jer, za svojih 125 godina, muzej je svoju delatnost proširio i van Srbiije, te se u njegovom posedu nalaze brojni vredni primerci sa Balkanskog poluostrva, Evrope, ali i sveta smešteni u 120 zbirki.

O značaju Prirodnjačkog muzeja svedoči i činjenica da je 15. februara 2016. godine, na dan Republike Srbije odlikovan Sretenjskim ordenom drugog stepena za naročite zasluge u oblasti nauke, kulture i muzeologije. A kako i ne bi, jer on je do danas ostao prvo i najstarije „ogledalo srpske zemlje“.