Prva beogradska gimnazija je jedna od najznačajnijih beogradskih škola. Već decenijama se nalazi u samom srcu Dorćola, u Dušanovoj 61, na mestu gde se nekada, gotovo simbolično, nalazio jedan od ulaza u grad - Vidin kapija. A istorija ove elitne obrazovne insitucije seže 180 godina u prošlost i vremena kada je znanje bilo najskuplje. 

Osnivanje gimnazije kao simbol kulturnog uspona Srbije

Gimnazija beogradska, kako je u početku nosila naziv, osnovana je 18. juna 1839. godine ukazom kneza Miloša. Ovo je bio deo opsežne modernizacije Srbije koja je nastupila tokom vladavine prvog Obrenovića. Posle donošenja ukaza, Ministarstvu prosvete je naloženo da otpočne pripreme za osnivanje gimnazije, što je obavljeno u vrlo kratkom roku, te gimnazija počinje sa radom 4. septembra iste godine. Iako je danas simbol Dorćola, gimnazija se u početku nalazila na sasvim drugom kraju grada, u neposrednoj blizni današnjeg Zelenog venca u kući Nikole Selakovića. U neadekvatnoj zgradi u Jug Bogdanovoj 26, u početku su se učenici pohađali samo dva razreda, da bi šklolsku 1842/1843. godinu dočekali kao potpuna gimnazija sa pet razreda. S obizirom da je Srbija vekovima bila pod turskom vlašću, koja je nerado gledala na postojanje narodnih škola, u početku su profesori bili uglavnom Srbi koji su živeli ili se školovali u Austrougarskoj, najvećim delom iz današnje Vojvodine. Poneseni patriotskim žarom, dolazili su u Beograd i Srbiju i prenoseći svoje znanje postavljali osnove moderne srpske države. 

Osnivanje Gimnazije dalo je zamajac za dalji kulturni razvoj Beograda, tako da se u narednim godinama u Beograd seli Licej, preteča Beogradskog univerziteta, a zatim se osnivaju Narodni muzej i Narodna biblioteka. U to vreme Beograd postaje prava prestonica Srbije, kao i društveni, ekonomski, kulturini i obrazovni centar cele zemlje. 

Foto: Milena Arsenić - Konak kneginje Ljubice

Selidbe i imena

Posle kratkotrajnog boravka u Jug Bogdanovoj, počinje i serija selidbi Gimnazije po Beogradu. Tokom školske 1844-1845. godine bila je smeštena u Konak kneginje Ljubice. Već 1847. godine, gimnazija se seli par zgrada dalje u zgradu u današnjoj Ulici kralja Petra 4, gde će ostati naredne dve decenije. Zanimljivo je da je ova ulica ime dobila u znak podsećanja da je baš u njoj, odnosno Gimnaziji koja se tu nalazila, prva četiri razreda gimnazije pohađao kraljević Petar Krađorđević, kasnije poznat pod imenom kralj Petar I. Zahvaljujući velikom dobrotvoru Kapetan-Miši Anastasijeviću, Gimnazija se 1863. seli u levo krilo Kapetan-Mišinog zdanja. U to vreme, ovo je i doslovno bio centar srpskog obrazovanja i kulture, pošto su pored Gimnazije, u zgradi nalazilo Društvo srpske slovesnosti, Velika škola, Biblioteka i Muzej. Zbog sve većeg broja studenata Velike škole, gimnazija je potom bila raštrkana na tri lokacije: u zgradu u Ulici kralja Petra 4, zgradu beogradske Realke i zgradu kod Vaznesenske crkve. Već 1905. godine seli se u zakupljeni "Dom Svetog Save" u Dušanovoj 13 na Dorćolu, gde ostaje do 1935. godine.

Tokom svojih seoba, a sa razvojem Beograda, gimnazija je menjala imena. Prvo ime je bilo jednostavno Gimnazija beogradska ili Gimnazija. Nije bilo potrebe za drugim nazivima, jer je u to vreme bila jedna i jedina obrazovna ustanova tog tipa u Beogradu. Zatim je usledilo novo ime koje se dugo zadržalo - Velika Gimnazija. Svoj današnji naziv dobija sa osnivanjem Druge (1887.) i Treće gimnazije (1891). Odlukom iz 1898. godine, postala je Gimnazija kralja Aleksandra I, ali već 1903. godine, posle smene dinastija, vraća se prethodni naziv. Posle Prvog svetskog rata dobila je ime Prva muška realna gimnazija u Beogradu, a zatim samo Prva muška gimnazija. Posle još jedne reforme školstva, 1959. godine spojena je sa Četvrtom ženskom gimnazijom, i ponovo nosi ime Prva beogradska. U periodu usmerenog obrazovanja zvala se Obrazovno-vaspitna organizacija "Moša Pijade", škola sa društveno-jezičkim i prirodno-matematičkim smerom. Posle propasti ovog obrazovnog eksperimenta, 1990. godine vraćen joj je status klasične gimnazije, i konačno ime Prva beogradska gimnazija.

Program i reforma gimnazije

Od svojih početaka, Prva beogradska gimnazija bila je slika razvoja srpskog društva i kulture. U početku je program Gimnazije obuhvatao predmete koji su doprinosili sticanju široke opšte kulture, sa klasičnim i humanističkim sadržajima, dok su znanja iz prirodnih nauka, bila u drugom planu. Zakonom od 1844. godine, a zaslugom Jovana Sterije Popovića, reformisana je nastava u Srbiji. Ovim reformama je u gimnaziju uveden šesti razred, tkao da je dobila status evropskih škola. Ovo godina je značajna za istoriju Gimnazije i zbog toga što je osnovana biblioteka i štampane prve školske knjige. 

Zanimljivo je da je od svog osnivanja pa sve do 1880. godine Gimnazija primala samo muške učenike. U to vreme, učenice su gimnazijsko obrazovanje sticali u okviru Više ženske škole, koja je u početku imala četiri razreda, da bi se reformama iz 1879. godine, kada je uveden peti razred, izjednačila sa Prvom beogradskom. Osmi razred je uveden 1891/92. školske godine, a potom zahvaljujući pristalicama klasicizma, Gimnazija se prevara u klasično-humanističku gimnaziju, tako da su do Drugog svetskog rata u Prvoj beogradskoj gimnaziji postojala dva smera – klasični i realni.

Foto: Wikimedia commons - Gimnazija je jedno vreme bila smeštena u Kapetan-Mišinom zdanju

Veliki đaci gimnazije

Ne može se sporiti da zahvaljujući učenicima koji su učili u njenim klupama ova gimnazija s pravom nosi epitet elitna. Gotovo da ne postoji osoba koja je obeležila srpsku nauku, prosvetu, kulturu, politiku ili diplomatiju, a da je nije pohađala. Pored kralja Petar Karađorđević, u školskim klupama ove škole sedeli su: Ljuba Nenadović, Jovan Ristić, Milutin Garašanin, Dragutin Dimitrijević Apis, Svetozar Marković, Milovan Glišić, Stevan Sremac, Laza Lazarević, Petar Kočić, Vojislav Ilić, Jovan Skerlić, Branislav Petronijević, Slobodan Jovanović, Kornelije Stanković, Stevan Mokranjac, Jovan Cvijić, Mihajlo Petrović Alas, Branislav Nušić, Stepa Stepanović, Radomir Putnik i Živojin Mišić, i mnogi, mnogi drugi. Danas su hodnici i unutrašnjost ove gimnazije ukrašeni hjihovim portetima, kao podsećanje na značajan doprinos koji je ova škola dala srpskom društvu. 

Zgrada Gimnazije

Svoj današnji dom Gimnazija dobija 1938. godine, gotovo stotinu godina posle svog osnivanja. Ovome je prethodila odluka doneta 1935. godine o rešavanju pitanje smeštaja Prve beogradske gimnazije zidanjem zgrade specijalno namenjene za tu svrhu. Na placu koji je Beogradska opština dala u blizini crkve Aleksandra Nevskog, 20. septembra 1936. godine osvećen je kamen temeljac nove gimnazijske zgrade i počela je izgradnja. Izgradnja zgrade i uređenje dela Dušanove ulice finansirano je iz kredita koji je za tu svrhu uzet. Za projekat zgrada Prve beogradske gimnazije bila je zadužena arhitekte Milica Krstić, rođena Čolak-Antić, koja je zgradu projektovala u duhu bezornamentalne modernističke arhitekture Beograda. Radovi su trajali naredne dve godine, da bi posle svečanog osvećenja zgrade 26. aprila 1838. godine, Prva muška realna gimnazija počela sa radom u novoj zgradi u Dušanovoj 61. Tokom šestoaprilskog bombardovanja zgrada je oštećena, a ratne godine provešće kao kasarna nemačke vojske, da bi se rad normalizovao tek u jesen 1946. godine. Zgrada Prve beogradske gimnazije danas nosi status nepokretnog kulturnog dobra kao spomenik kulture. 

 

Danas učenici ove škole znanje stiču u četiri razred, smešteni u 32 odeljenja. U školi postoji prirodno-matematički i društveno-jezički smeru. Pored klasične nastave, oranizovane su i brojne vannastavne aktivnosti, kao što su: dramski, debatni, muzički, veb, likovni i foto i istorijski klub, pod zajedničkim nazivom "Klub Prve". Naravno, danas su i devojke podjednako dobrodošle.